Svojedobno sam, na pragu svojih dvadesetih, imala jedan iznimni odnos. Druga je strana bila čak nešto mlađa od mene, a s obzirom da je to bila duša u muškom tijelu, tim više je taj odnos bio neobičniji jer su inače mladići te biološke dobi u nekom sasvim drugom svijetu.

I danas se jasno sjećam svakog detalja tog odnosa iako se nije radilo o tipičnom ljubavnom odnosu niti o uobičajenoj mladenačkoj priči. Sjećam se jasno te fine, gotovo nadrealne niti među nama, beskonačnih zaranjanja jedno drugome u oči gdje smo se mogli i znali gledati satima i prepoznavali svaki djelić zjenice onog drugoga, dugih popodneva za stolom jednog prekrasnog hotelskog kafića u centru grada u kojem su ljudi gotovo šaputali kada bi razgovarali kako ne bi narušili sklad, gdje nije bilo buke, dima, ničega, osim energija ljudi koji uživaju u ambijentu.

Mi bismo pili čaj i razgovarali dugo, dugo o književnosti, filozofiji, ljubavi i svim njenim facetama, smislu Života, duhovnosti. Unutar te naše priče bili smo i dječji i zaigrani, zaneseni i veliki sanjari koji su na budno sanjali i živjeli te snove i ako on sada kojim slučajem čita ovaj tekst, znam da će njegova duša sve ovo potvrditi, nasmijati se i u ljepoti još jednom okupati.

Pisali smo si pisma koja i danas čuvam, poklanjali neke sasvim čudesne sitnice kakve si ljudi te dobi ne poklanjaju. Jednom mi je odnekud s putovanja, kamo je išao u posjet majci, donio predivnu haljinu. Sjećam se kako bih je odijevala u svojoj sobi i vrtjela se u njoj oko svoje osi pa je brižno, kao najveću dragocjenost, spremala potom u ormar. Bila mi je presveta da je tek tako iznesem u svijet. Sjećam se i sada kako mu je kosa bila svilenkasta i onog osjećaja kada mi je prolazila kroz prste.

Obožavala sam, a i danas jednako obožavam raditi to s kosom nekoga koga osjećam i volim – propuštati je kroz prste i potpuno budno pratiti tu radnju. Ono što sam znala tada, a što znam i danas, jest to da se radilo o vrlo staroj duši iznimne svjesnosti, a zbog čega se mogla i s ranih dvadeset godina dogoditi jedna toliko posebna povezanost s toliko posebnim elementima koji i sada izazivaju velike valove zahvalnosti u mome biću i koji su me neizmjerno obogatili kao ženu i dušu.

Kasnije su moj život protkali i drugi slični, još širi i dublji odnosi, no ovaj će mi zauvijek ostati toliko poseban jer se događao u tako mladim danima, kada doista nešto tako nisam izvana imala priliku nigdje vidjeti, pročitati ni naslutiti i kada su se ljudi naše dobi povezivali na sasvim drugačije načine.

Već sam tada znala da postoje različite razine svijesti u ljudi i da one uvelike utječu na njihove živote, a tako i na njihove odnose. Promatrala sam cijelog života odnose oko sebe i nikako mi nije bilo jasno na čemu se održavaju jer to što bih vidjela, za mene nije bilo ni blizu onome kako sam ja doživljavala odnose i kako sam osjećala intuitivnim bićem da bi oni trebali izgledati. I ne samo osjećala, već i iskustveno doživljavala.

Za mene je odnos, posebice ako govorimo o partnerskim odnosima, povezanost koja se temelji na daleko većim i važnijim stvarima od dijeljenja iste postelje, podizanja djece, brige oko kućanstva i računa. Praktičnost me u tom smislu nikada nije privlačila, iako je jasno da će i ovi elementi pronaći svoje mjesto u odnosu jer su dio života. No, oni za mene sami po sebi nisu odnos i kada bi postojali odvojeno od svih onih dijelova koji mom biću odnos predstavljaju, takva se priča u mom slučaju sasvim sigurno ne bi održala. Jer duša ne bi bila nahranjena.

Više razine svijesti zahtijevaju poznavanje jezika duše i tijela te suptilnog polja. U mom slučaju to su beskrajni mali znakovi ljubavi u prolazu. Hvatanje bljeska nečijih zjenica u trenutku koji naizgled uopće nije podešen na to iskustvo. Ruka u ruci dok primjerice jedan vozi, a drugi je suvozač, tako da su crte na dlanu gotovo božanski precizno podešene jedna na drugu i da toplina struji bićem toliko snažno da često poteku suze.

Neprestana razmjena hrane u restoranu gdje jedan uživa jedući priborom za jelo onog drugog kojim mu prinosi hranu, dok inače to ne radi ni za kime, čak ni za svojom djecom. Nečija ruka na našem licu dok nešto nježno objašnjava ili samo procesuira emociju vječni je suptilni znak ljubavi.

Uzvišena stanja, posebice vezana za iskustvo vođenja ljubavi koje sada neću posebno opisivati jer mi je za to potreban dublji zaron u nutrinu od energije ovog teksta.

Osjećaj da je to Tvoja Osoba na unutarnjem nivou gdje postoji bezvremensko i bezprostorno razumijevanje koje je bespotrebno provoditi kroz riječi. U tom slučaju dijelite slične svjetove, imate sličnu dubinu i dimenziju i znate da je život mnogo više od svote na računu, odvoženja i dovoženja djece u školu i na razne aktivnosti, nedjeljnih ručkova za velikim stolom i odlaska dva puta godišnje na godišnji odmor.

Na višim razinama svijesti u odnosima se kupa u podršci oko snova i ti se snovi vrte oko sličnih stvari. Taj san može biti otisak stopala u pustinji nekog dalekog odredišta, ali i noć pod zvijezdama na obližnjoj plaži ili livadi pred kućom, s nečijom glavom u vašem krilu koju milujete i kroz taj dodir dodirujete zvijezde.

Pa one više nisu iznad vas, već su u vama, na vašim dlanovima, u nečijoj kosi, u stanicama, na srcu zvjezdastom. Uh. Koliko čudesno je biti svjestan zvijezda na zemlji. Probudimo se da bismo probudili naše odnose.

Hvala, Živote!