Često u tekstovima, komentarima, ali i razgovorima nailazim na mišljenja kojima se na neki način obezvrjeđuje poziv terapeuta, nevezano koje vrste, praktičara različitih tehnika, kao i tehnike same i slično, pod izlikom da je ionako sve u nama, da to nikome ne treba ili ne koristi, da se čovjek treba uzdati u samog sebe ili u Boga u tradicionalnom smislu i slično.
Osobno sam nebrojeno puta izgovorila ili napisala da je sve u nama te je ta rečenica, uz onu: “Nikog nema vani”, temelj mojih vjerovanja i spoznaja.
No, da bismo mogli doista djelovati s tog mjesta, iz vjerovanja da je sve u nama i da se u nama krije ključ našeg iscjeljenja, otpuštanja, dopuštanja, da smo mi središte bezuvjetne ljubavi i jedinstva s božanskom sviješću, da od nas sve počinje i s nama sve završava, trebamo biti na određenom nivou svijesti do kojeg se ne dolazi jednim klikom na tekst u kojem ćemo tako nešto pročitati, već je to proces koji traje i koji je za svakog od nas drugačiji. Kod nekog se on odvija brže, kod nekog sporije.
I na tom putu podrška izvana itekako može odigrati veliku i značajnu ulogu. Ako smo ikada imali ispred sebe istinski uplašenog čovjeka ili smo sami bili u tom stanju, ako smo ikad iskusili anksiozni ili panični napad ili susreli čovjeka koji kroz tako nešto prolazi, ako pomislimo na nekog tko se zapleo u životu u svojim ulogama i moranjima te je potpuno izgubio smisao i ne vidi izlaz iz tog stanja, ako je nečije samopouzdanje uslijed životnih okolnosti toliko nisko da se ne usudi nimalo zauzeti za sebe, ako je nečija duša toliko tankoćutna da zadrhti svaki put kad netko povisi glas i zablokira jer nije nikada otpustila traumu iz djetinjstva, ako netko tuguje godinama zbog nekog ili nečega na način da mu ta tuga ometa normalni tijek života, ako se netko zaboravio smijati, a želio bi, ili je toliko zamrznuo emocije da ga sve iznutra razdire, a na van iz svoje kože ne može, ako je u nekome potisnuto more tuge koja se ispoljava kao nekontrolirani bijes na svoje najdraže, a srce mu je toplo i meko pa zbog toga pati, rečenica: Sve je u Tebi ili vjeruj u Boga teško će otpetljati sve zapetljane niti.
Previše sam puta te niti vidjela, previše ih puta pod prstima prebirala i onda kada se još ni blizu nisam bavila nekim svjetovima kojima se danas bavim, da iza ovog što pišem ne bih cijelim bićem stajala.
Sve i svatko ima svoj put i duša uvijek zna što joj je činiti. Nebrojeno puta su me znakovi oko mene upućivali na stazu koju vrijedi slijediti i uvijek je na toj stazi djelovao neki vid podrške.
Ta nas podrška vodi do onog mjesta gdje ćemo jednom moći duboko udahnuti, osjetiti u potpunosti svoje postojanje i reći: Sve je u meni, pa se zatim preliti u svoju protočnost.
Do tada ćemo tragati za tim trenutkom, a ako u potrazi odbacimo sve alate, ne znam hoćemo li i kada stići u to sveto stanje. Ovih dana duboko proučavam terapiju zvukom. To je nešto na što me je duša pozvala, a ja se njenom pozivu nikada ne odupirem.
U Njemačkoj, gdje planiram pohađati edukaciju, taj vid školovanja drže terapeuti koji su većinom liječnici, a nadogradili su svoj put i nečim ovakvim. Predivni su, predani, susretljivi i otvoreni za nova znanja.
Duboko se radujem svemu što duša osjeti. Budimo znatiželjni, kreativni, razigrani, otvoreni, intuitivni, spremni na iskorak iz poznatog i svakodnevnog. Ovom je svijetu potreban novi poredak, nova energija, nova snaga, novi odnosi, novi poslovi, bazirani na duhu, povjerenju i iscjeljenju. Grlim vas iz dubine duše. Hvala vam što Jeste.
