Oduvijek mi je duša treperila na ovu poznatu izreku: Similis simili gaudet ili sličan se sličnome raduje, sličnosti se privlače. Život mi je nebrojeno puta potvrdio da je sličnost temelj skladnih, ispunjavajućih odnosa, da se na njoj temelji radost zajedničkih spoznaja, da nešto u nama oduvijek stremi zrcaljenju onog najintimnijeg dijela sebe u drugome.
Sličnost povezuje tananim nitima duše i otvara puteve vječnosti koju je teško umom objasniti.
U promatranju svijeta i dubokom radu s ljudima uviđam da svatko od nas u dubini traži ono nešto “svoje”.
Svatko od nas traži ono nešto gdje će razumijevanje teći samo od sebe, gdje neće trebati mnogo riječi, gdje će se govoriti istim jezikom tijela i duše, gdje će emocije biti izražene sličnom dubinom, a spoznaje navirati s istog ili sličnog mjesta.
To se u trodimenzionalnom svijetu može manifestirati kroz naoko suptilne stvari – koja ćemo iskustva odabirati, koju pjesmu osjetiti srcem, koje afinitete imati, kakav emocionalni spektar u sebi nositi, koje ljude imati u svom krugu bliskih ljudi i tome slično.
Sklad, nježnost, milost, ispunjenje, radost, dubina…dolaze iz sličnosti. Vidne različitosti u odnosima donose učenja ili “zabavu” za neki nesvjesni dio nas i imaju svoje razloge. Treba ih prihvaćati i razumjeti, ali ono istinsko za čim duša stremi pronalazi se samo u sličnome. Hvala, Živote predivni na svakoj jasnoći.
