Potrebno je nekad napraviti neki otvor na duši i izbaciti sve ono što se skupilo. Ne skupljati ono ljudsko smeće do besvijesti. Ljudi se iživljavaju. Ne znaju gdje su im granice. Udaraju gdje si najslabiji. Postoji onaj osjećaj da te drugi ne razumiju i da te ne cijene dovoljno. I svi znamo kako je to. Pričamo o nekom drugom boljem svijetu. A borimo se za mrvicu dostojanstva u ovom. Samo malo pažnje i ljubavi. I duša bi opet bila kao nova.

Zapamti jednu stvar. Neće se promijeniti ljudi koji su te povrijedili. Neće svi oni doći pred tebe, kleknuti i moliti oprost. Zaboravi to. Neće se dogoditi neka čudesna promjena u tebi da ćeš preko noći sve to otpustiti, zaboraviti i zacijeliti. Život ide na etape. Dugačke etape. I prvo moraš oprostiti sebi. Što si nekada vjerovao tamo gdje nije trebalo vjerovati. I što si se davao tamo gdje ti je pokazano da im to ništa ne znači.

Nije sramota odustati od nekoga tko te ne poštuje. Niti se okrenuti na drugu stranu i potražiti nekoga u čijoj ćeš se blizini lijepo osjećati. Sramota je povrijeđivati sebe kada si nakon mnogo puta vidio da tu nema ništa. Život uvijek može početi ispočetka. Pitanje je samo jesi li ti spreman dati sebi novu šansu. Da izabreš drugačije misli. Osjećaje. Ljude. A oprost će doći kada za to dođe vrijeme. Jer ako si u potrazi za svojim mirom, tvoj mir će te prije ili kasnije naći.