Ne primijetiš odmah da nešto ne štima. Osoba pokraj tebe šuti. Okreće glavu na drugu stranu. Pravi se da ne postojiš. A kada ti treba nešto reći, govori to gledajući u zid.

U početku misliš da ti se učinilo. Ali ti se nije učinilo. I nije slučajno. Ništa nije slučajno. Ni riječi, ni šutnja. Izgleda kao pasivnost a zapravo je agresija. Ona najgora. Mentalna. Emocionalna. Bez i jednog udarca. Bez i jednog ožiljka. I onda ulaziš u stanje preživljavanja.

Nije to ona fizička opasnost kada se boriš za svoj život. To je ona emocionalna opasnost koja te živoga razara. Osakaćuje.

Postavljaš u sebi tisuće pitanja, a nigdje odgovora. Ispituješ uzroke i posljedice, a ništa ne pronalaziš. Ne povezuješ. Postaješ pokretna meta. Šutnje. Ignoriranja. Zlostavljanja kojeg nitko nikada neće vidjeti. Ni potvrditi. Samo će vidjeti da si se nakon nekog vremena promijenio. Ostario. Obolio.