Zato zapamti jednu stvar. Ništa ne uzimaj zdravo za gotovo. Pogotovo ne one male stvari. Od kojih srce raste. I duši je toplije. Ne uzimaj zdravo za gotovo ljude koji su s ozbiljnim namjerama ušli u tvoj život. I koji su te prihvatili takvog kakav jesi. Jer te vole. Jer im značiš. Ima nešto čudesno u tome kad onima pokraj sebe kažeš „hvala“. Dobiju krila. I tvoja svakodnevica postaje bolja. Čarobnija. Shvatiš koliki si dar dobio. Nečijom prisutnošću u svom životu.

Biraj ljude koji te liječe, a ne one koji te ranjavaju. Rane ti ne trebaju. Trebat će ti vremena da ih zaliječiš.

Neki kažu kako vrijeme liječi sve rane. Ali ne kažu koliko to točno vremena. I je li za to možda potrebno više od jednog života? Jer neke rane kao da s vremenom bole sve više. I više. A onda dođe jedan trenutak i ne osjećaš više bol. I misliš prošao si sve. Gotovo je zauvijek. I više je neće biti. A onda se dogodi jedna situacija, jedan pogled, jedna riječ i bol se vrati. I opet boli. I boli jače nego što je boljelo prije.

Pritaje se te neke boli i misliš da ih nema. A one su tu. Sve vrijeme. Samo što si ti naučio živjeti s njima. I umjesto da suze liješ izvana, liješ ih iznutra. I mijenja te to. Kao more koje zapljuskuje obalu i oblikuje je po svojoj mjeri. Tako i bol. Oblikuje nas iz dana u dan. Iz sata u sat. Nekada jači, a nekada slabiji. Ali nikada više isti. Valjda to tako treba biti. Da razumijemo život. Da razumijemo sebe. I shvatimo što nam je važno.