- Mario Žuvela
- Arhiva portala Epoha
Život te nauči da ti na kraju bolje dođe povući se negdje u samoću i isplakati sve ono što ti leži na dnu duše, nego svima objašnjavati što te boli, zašto si takav i što te muči. Ljudi prije ili kasnije udare tamo gdje si najslabiji, tamo gdje si se najviše otvorio. A onda odu. I vrate se da vide kako se nosiš s time. Ima ljudi koji ti dokažu koliko život može biti lijep i ljudi koji ti dokažu koliko mučan može biti. Dobro je to što ćeš ti na kraju odrediti tko će ostati u tvom životu.
Sve najbolje priče o tvom životu započinju nakon tvojih najtežih trenutaka. Jednostavno takvi trenuci bolje otvore oči, nego sve spoznaje zajedno. I onda shvatiš da što prije prestaneš vjerovati u bajke lakše će ti biti. Ljudi će pričati svoju stranu priče, ti svoju. A istina je uvijek negdje po sredini. I nemoj se ispričavati što nisi ispunio svačija očekivanja. I ne moraš. Moraš samo živjeti svoj život, onako kako najbolje znaš i umiješ.
Pogledaj u nebo što češće. I shvati da si ovdje samo prolaznik. Još godinu. Dvije. Pet. Deset godina. I ne znaš brojku koliko ćeš se još zadržati. Niti bilo tko drugi. A živiš kao da je sve sigurno i kao da ti je sve jasno. Velika je enigma ovaj dan pred tobom. I vrijeme. Samo jednu stvar zapamti. Nemaš ga puno. Jer brzo prođe ona snaga. I ostanu tihi dani sjećanja. Kada si više u onome što je bilo, nego u onome što će biti.
Pogledaj u nebo što češće. Smiruje život. Obogaćuje život. Ispunjava život. Neće riješiti sve tvoje probleme. Ali dat će ti osjećaj da nisi sam. I da su ono što sada prolaziš prošle tisuće drugih ljudi prije tebe i proći će na tisuće drugih ljudi nakon tebe. I zato govori o svojim osjećajima što češće. Ne škrtari na njima kad su dragi ljudi kraj tebe, jer jednom će doći kraj svega. Promatrat ćeš i dalje zvijezde. Ali oni koji su nekoć bili kraj tebe, njih više biti neće.
