Svatko od nas živi u svom milimetru svemira. Sam. Napušten. I čeka nekoga. Čeka nekoga da mu kaže lijepu riječ, pokloni jedan osmijeh. Umiri njegovu samoću. A na kraju često puta dođe samo netko tko ti zada nove rane. Nemaš puno prostora da živiš sretan život. I ne treba ti. Nemaš ni puno vremena. Ali u to malo vremena što imaš možeš napraviti mnoge lijepe stvari. I sebi. I drugome. Zato odgađanje života za kasnije nije dobra ideja.
Ima nešto u današnjem danu što se neće ponoviti niti u jednom drugom. A to je tvoja prilika da živiš ispunjen život. Da radiš nešto što ti vraća mir. Što te preporađa. Otkrij to. Zažalit ćeš ako ti život samo prođe u utrci za nečim što na kraju i nije toliko važno. A važno je imati nekoga kraj sebe tko te cijeni. I koga ćeš ti cijeniti. Potrudi se pronaći makar jednu takvu osobu. A ako ti teško ide, makar za početak nauči cijeniti samoga sebe.
Svijet je pun ljudi s ožiljcima. Malim. Velikim. Dubokim. Plitkim. S ožiljcima koje im nisu ostavili neki daleki, nepoznati ljudi. Te su im ožiljke ostavili jako bliski ljudi. Možda su to bili prijatelji, roditelji, bračni partner, dijete ili netko sličan. Idu ti ljudi kroz život s osmijehom na licu, a skrivaju duboku bol iza oka. I neće je nikome kazati. Jer su mnogo puta doživjeli da je njihova otvorena duša prošla mnogo gore nego zatvorena.
Svijet je pun ljudi koji su bili dobri, a onda preko noći ostali zgaženi. Razboljeli se. Ostali sami. I tražili oko sebe ruku. Zagrljaj. Bilo što da se osjete važni. Svijet je pun ljudi koji su previše vjerovali ljudima, a onda završili tako kako su završili. Sada svijet treba samo jedno. Da stanemo jedno pokraj drugoga. Stisnemo ruku. Pogledamo u oči. I ostanemo malo. Da se bol smiri. I rana zacijeli. Svijet je pun ljudi s ožiljcima. Malim. Velikim ožiljcima.
Ne boj se nekada reći da ti je teško i da si slab. Znak je to tvoje snage, a ne slabosti. Ne boj se nekada reći da ti je dosta svega i da si umoran od života. Od ljudi, situacija, iskustva. A najviše besmisla. Jer to nije odraz tvoga malodušja, niti pesimizma, već odraz borbe u kojoj godinama neustrašivo ideš naprijed kroz život. Ne boj se nekada reći da se misliš odustati od svega. Jer u redu je propitivati i život i sebe. I sve oko sebe.
Svakog dana podsjeti sebe da koliko god nekoga volio, nemoj prestati voljeti sebe. Koliko god želio nekome dobro, nemoj prestati sebi činiti dobro. Umori se čovjek od stavljanja svih drugih ispred sebe, pa se onda pita što je pošlo ukrivo. Stani, zaustavi malo život i napuni svoje baterije. Jer ako ti ne možeš dalje, kako ćeš biti vjetar u leđa onima oko sebe. Onima koji te trebaju. Ne boj se na trenutak izići iz igre da skupiš snagu za dalje. A onda samo hrabro nastavi gdje si stao.
U životu se držim jednog svetog pravila: „Uspori!“ Uspori svoje korake u ovoj strci jer ćeš jako brzo zaboraviti gdje si krenuo i zašto. Ne nađeš li vremena da malo središ svoje misli, kaos iz glave preslikat će se na sve oko tebe. Ludo je ovo malo vremena koje imaš potrošiti na neki bijes, zamjeranja i izravnavanje računa. Život će svakako proći pa kad već prolazi da ga što više potrošiš na lijepe stvari. I dobre ljude.
Obrati malo pažnje na ono sunce koje zapada. I gledaj u njemu svoj život. Koji ima svoj početak i kraj. I što god se danas dogodilo, ne zaboravi dan završiti osmijehom. Za sve pobjede koje si imao. Za sve poraze. Oni su kao ona dragocjena zrnca kojima tkaš ogrlicu svoga života. I tek kad svi budu na broju razumjet ćeš onu enigmu koju nazivaš smislom života. Povezati sve u jednu cjelinu. I shvatiti zašto je sve baš tako trebalo biti.
