Nakon praćenja chata sada slijedi praćenje vaših misli, jer Bruxelles cilja na algoritme.
Prvo kontrola chata. Zatim digitalni identitet. Sad algoritmi.
Ono što Europska komisija trenutno priprema prodaje se kao zaštita od manipulacije i dezinformacija. Službeno se radi o transparentnosti, odgovornosti platforme i “zdravijem” digitalnom prostoru. Ali iza ovih privlačnih pojmova krije se još jedan korak prema centralno kontroliranom informacijskom poretku.
Jer ključno pitanje više nije što se briše, već što se uopće vidi.
Tko god kontrolira algoritam, kontrolira javni diskurs.
Milijuni ljudi sada dobivaju informacije s Facebooka, Instagrama, X-a, TikToka ili YouTubea. Koje objave dobivaju na dosegu, koje teme nestaju, a koji glasovi su jedva vidljivi, više ne odlučuje sam korisnik – već algoritam.
Ako Bruxelles sve više diktira kako bi ti algoritmi trebali funkcionirati, stvorit će se moćni instrument od povijesnog značaja.
Nije izričita zabrana ta koja postaje opasnost.
Ali nevidljiva kontrola.
U budućnosti, objava neće morati biti izbrisana da bi bila neučinkovita. Bit će dovoljno da je algoritam jedva prikazuje. Tko odlučuje koji se sadržaj smatra “pouzdanim”, “rizičnim” ili “problematičnim”? Koji se politički stavovi favoriziraju – a koji se postupno istiskuju iz javne svijesti?
Upravo tu počinje prava rasprava.
Europska unija godinama postupno proširuje svoju digitalnu regulaciju: Zakon o digitalnim uslugama, Zakon o digitalnim tržištima, zakon o umjetnoj inteligenciji, kontrola chata, digitalni identitet – a sada i sve veći utjecaj na sustave preporuka društvenih mreža.
Svaka pojedinačna mjera opravdana je dobrim ciljem: sigurnošću, zaštitom od mržnje, dezinformacija, ekstremizma ili manipulacije.
No, sve zajedno, to stvara sustav u kojem sve više područja digitalne komunikacije pada pod utjecaj države. Čini se da pravi cilj više nije isključivo borba protiv ilegalnog sadržaja. Sve se više radi o oblikovanju samog toka informacija.
Kritičari stoga upozoravaju na razvoj u kojem građani više ne odlučuju koje će informacije doći do njih, već politički i regulatorni zahtjevi određuju okvir onoga što uopće postaje vidljivo.
Međutim, demokracija napreduje na otvorenoj konkurenciji ideja – čak i kada su one nezgodne, kontroverzne ili kritične prema vladi.
Što je veći utjecaj vladinih tijela na arhitekturu digitalnih platformi, to je veći rizik da će raznolikost mišljenja postupno ustupiti mjesto kuriranom informacijskom krajoliku.
Prava opasnost leži upravo u njegovoj nevidljivosti. Nijedna knjiga se ne spaljuje. Nijedna novina se ne zabranjuje. Nijedna web stranica se ne mora nužno zatvoriti. Dovoljno je da kritički sadržaj gotovo da i ne dobiva doseg.
Kada milijuni ljudi jednostavno više ne vide određene informacije, kontrola više ne počinje cenzurom. Kontrola počinje algoritmom.
