I pitaš se – kako si uopće mogao vidjeti bilo što kada tu nije bilo ništa. Nikakvog znaka. Pažnje. Potvrde onoga što si mislio da je. Sve je bilo samo u tvojoj glavi. I srcu. I ostalo je samo tu. I to je ono što te je uništilo.

No, ne napadaj sada sebe! Nisi ništa kriv. Nisi znao. Nisi ti kriv što si podigavši drugoga u zvijezde sebe u blato strovalio. I do kraja ponizio. Nekoć su ti se oči sjajile dok si pričao tu priču. I gorio si nekom čudnom vatrom. Sada je to jedan posve drugi svijet.

Najvažnije od svega je znati da si se probudio. Ništa drugo nije važno. Zato, ne brini i ne zamaraj se time. Ne gubi vrijeme na razmišljanje o svojim krivim potezima. Čovjek nikada u životu ne smije kriviti sebe zbog nečega, jer svi smo ljudi i svi griješimo i katkad krivo procjenjujemo ljude i situacije. Nametanje krivnje sebi samo može naštetiti našem sveopćem zdravlju. I duha i tijela.

Pusti sve! Jer tako je valjda trebalo biti. Sve su to životne lekcije. Valjda si trebao nešto spoznati. Da. Trebalo je tako biti. Da naučiš tko je tko. Tko si ti… I dadeš sebi nakon takvog iskustva jedno bolje mjesto u svom životu.

Naučiš se voljeti. I, nema više povratka na staro. Nema više krivih procjena. Nitko te nikada više neće moći uloviti na spavanju. Bit ćeš stalno budan. Nikada više nećeš sebi dozvoliti takvo što. A onda kada to učiniš, kada napraviš taj korak prema sebi i zavoliš sebe i drugi će na jednak način naučiti voljeti tebe.