Jedan moj prijatelj običavao je govoriti kako ne postoji evolucija, nego namjera. Svijest namjerava život, ptica namjerava veća ili manja krila, drvo namjerava miris kojim odbija velike biljojede. Samo krokodil izgleda ništa ne namjerava, on je (navodno) isti već milijunima godina. Nismo ni svjesni važnosti namjere koja počiva u svima nama.

Upravo zbog toga se slažem s mojim prijateljem: namjera je ključ sveg postojanja. Ona postojanju daje svrhu i smisao, tjera ga na vječno kretanje i neprestano traganje za unaprjeđenjem, bili mi toga svjesni ili ne. U nama uvijek počiva namjera, čak i onda kada mislimo da su nam sve lađe potonule i da više nema smisla boriti se. Namjera u nama nastavlja se boriti i nikada ne prestaje s borbom. Namjera nas čini borcima i onda kada smo najranjiviji.

Dobro je osvijestiti važnost namjere, iako ona djeluje i bez naše svijesti o njoj, jer kada se naša svijest pridruži namjeri, tada ona djeluje još i jače i snažnije. Tada mi preuzimamo kormilo i usmjeravamo našu namjeru u određenom smjeru. Zato se i kaže da nešto činimo svjesno i namjerno, zar ne? Nemojmo se stoga olako odricati vlastite svijesti. Dobro je i pametno biti svjestan što se događa u našoj unutrašnjosti. U protivnom kročimo kroz život s povezom na očima. Skinimo taj povez i progledajmo. Progledajmo i prema van i prema unutra.

Namjeravati znači “usmjeravati” energetski tok na neku ideju, viziju ili osjećaj. Promjene se događaju u nevidljivom energetskom polju, a pojavnost onda nema izbora nego slijediti tu silu. Namjera ne poznaje poraz. Namjera poznaje samo svoj put kojim ne prestaje ići.

Namjeravajmo – Ljubav. Jer Ljubav je ta koja kreira! Ne kreira um! Ljubav je naš ključ uspjeha. Ljubav najbolji kreator od svih kreatora.