Zašto je ta uvrijeđenost tako tvrdoglava? Koga briga za tamo nekog tko je bio grub prema nama prije 30 godina? A da to nije zato što tu zapravo nešto nedostaje? Da, u tome je problem: nedostaje dio našeg bića.
Svaki odnos razmjena je energije, a kada on traje dugo godina i naglo se prekine, u drugoj osobi ostane jedan ili više aspekata našeg sebstva. U nama doslovno ostane “rupa”. I to je problem kod zamjeranja, uvrijeđenosti i ljutnje, a ne to što je ovaj rekao prije 30 godina. Naša nesvjesna žudnja i nemoć (neznanje, zapravo) da vratimo svoj energetski dio natrag hrani tu 30-godišnju ljutnju. To ne vrijedi samo za pojedince. O da, to se odnosi na cijele skupine ljudi, narode, nacije, štogod…
U praksama sanjanja, dio našeg svjetlosnog tijela ponekad ostane u prostoru sna, odnosno ne vrati se s nama po buđenju. Ne znamo što se dogodi, ali iz nekog razloga ta interakcija u snu dovede do odvajanja jednog aspekta sebstva, koji kasnije možemo povratiti. Kod (ne)oprosta događa se isto. Mi kroz svoje odnose i interakcije s ljudima ostavljamo dijelove svojeg svjetlosnog bića. Oni doslovno ostanu u “prostoru” tog odnosa.
Kada s nekim imamo sukob, svađu i izljeve bijesa, sav prostor gdje se to događa poprimi ta obilježja. Sve u njemu godinama nas podsjeća na to. Onda mi, ne samo da ne volimo tu osobu, nego ne volimo ni to mjesto, namještaj, zidove, čak ni grad. Ljudi godinama, a možda i cijeloga života u širokom luku obilaze cijele kvartove gdje im se dogodila trauma.
Ako bismo tragali za razlozima dolaska duše na Zemlju, ovo bi bio dobar razlog: ona želi povratiti svoju cjelovitost. A to radi upravo kroz odnose. Praštanje je praksa vraćanja svoje cjelovitosti. To je puno ozbiljnija praksa nego što se misli – ona je prvenstveno energetske prirode.
Moguće je da nas upravo zbog toga uporno privlače ljudi čiji je profil sličan profilu onih koji su nas u prošlosti povrijedili. A to je zato što u njima nesvjesno tražimo izgubljeni aspekt sebstva. I kada bismo ga vratili iz one prve osobe – takvi ljudi ne bi nas više privlačili, bili bismo slobodni. Oprost je stoga jako važan.
Ovom prigodom upravo zbog toga posebno naglašavam ulogu koja treba oprostiti. Znači, uvrijeđena je jedna uloga, jedan identitet, i tu ulogu otpuštamo iz perspektive druge uloge, koja je u miru. Mi imamo cijelo mnoštvo uloga: jedna od njih se uvrijedi pa je onda ljuta i otresita na tu osobu. A onda okrene glavu i odmah je ljubazna prema nekoj drugoj osobi koja je možda puno lošija od prve. Potpuno smo nesvjesni tih naših obrazaca ponašanja. Nemamo pojma što se u datom trenutku događa. Ništa ne pratimo, kao da ničega nismo svjesni, sve je čista mehanika. Ali, ne mora biti tako, zapamtite to.
