Ova poruka baš me podsjetila na mnoge situacije i razgovore koje sam vodila s djecom koja iskazuju probleme u ponašanju, od čega je fizičko i verbalno agresivno ponašanje nešto uobičajeno i gotovo svakodnevno.

Znali su se verbalno posvađati, psovati (posebno su osjetljivi na psovanje majke) i često nakon toga i fizički se obračunati, ako odraslih nije bilo u blizini ili su bili tamo, ali nisu uspjeli energiju njihovog verbalnog sukoba odvesti u smjeru suprotnom od eskalacije u fizički sukob.

I bez obzira jesu li se “samo” verbalno posvađali ili su se zakačili i fizički, uvijek, ali baš uvijek kad sam razgovarala s njima, prvih nekoliko minuta pokušavali su smjer našeg razgovora odvesti u smjeru: “Nisam ja ništa kriv. Ovaj drugi je, a ja sam žrtva.”

No, u takvim situacijama zauzimala sam isti stav: “Vidi micek, s kime ja sada pričam? S tobom ili s ovim drugim? Kad ću pričati s njim, onda će moje pitanje biti što je on učinio i zašto, a sada pričam s tobom i pitam te što si ti učinio i zbog čega, kako si se osjećao prije nego si mu psovao majku i udario ga?”

I nikada to pitanje nije upalilo iz prve, već bi me nekoliko puta pokušavali dobiti na foru da slušam što je onaj drugi napravio njima ili su me pokušali isprovocirati da bih krenula u njima “sigurnu” i poznatu zonu moraliziranja i držanja prodika u stilu: “Znaš da se tako ne smiješ ponašati, to je zabranjeno po kućnom redu škole, a ako tako nastaviš mogao bi imati posla i sa socijalnom službom i policijom. Izvoli se smiriti i ponašati kako se očekuje od učenika u školi.”

Takve prodike su vrlo uobičajene u sustavima i obiteljima kad se radi s djecom općenito, a naročito djecom koja su na bilo koji način problematičnog i rizičnog ponašanja. No to je po mom mišljenju zastarjelo, besmisleno i kontraproduktivno. Upitno je koliko djeca takve stvari uopće slušaju, a najgore od svega je da s takvim načinom pristupa djeca ne shvaćaju poantu priče, ne shvaćaju gdje su pogriješili, ne shvaćaju unutarnje procese koji ih navode na takvo ponašanje niti im se omogućuje da sami dođu do zaključka kako bi mogli drugačije u nekoj sličnoj budućnoj situaciji, kojih će zasigurno još biti.

I kako god im to moraliziranje i držanje prodika nije zabavno, draže im je to nego odgovoriti na pitanje: “Ok, on je to i to i o tome ću razgovarati s njim, a s tobom razgovaram o tome što si ti učinio, kako si ti reagirao, kako si se osjećao i što si mogao drugačije?”

I svaki puta kada su shvatili da sam ustrajna oko dobivanja odgovora na svoje pitanje, reakcija je bila ista – umirili bi se, uglavnom malo sagnuli glavu i ramena (onako pokunjeno) i ispričali situaciju malo objektivnije s dodatkom o tome koji je njihov doprinos svađi i/ili fizičkom obračunu.

Kada bi u razgovoru sa mnom shvatili da ih ne osuđujem niti kritiziram, već da ih razumijem, da znam kako i sami znaju da su pogriješili i da imaju sposobnost naučiti nešto iz te ne baš lijepe situacije te da sam tu kako bismo zajedno došli do nekog mogućeg rješenja, često bi mi se otvorili te ispričali zbog čega su nervozni došli u školu, zbog čega su toliko lako planuli i da je problem zapravo u nekoj situaciji u kojoj se osjećaju nevoljeno, neshvaćeno, nemoćno, povrijeđeno, ljuto, tužno, a s tim unutarnjim stanjem ne znaju sami izaći na kraj.

I kada olakšaju svoju dušu, kada dobe i neki praktični savjet kako mogu pristupiti svojim osjećajima i što mogu s njima napraviti, a često su na razgovoru imali priliku iskusiti i neku praktičnu vježbu na svojoj koži, nakon razgovora vratili bi osmijeh na lice osnaženi mišlju da mogu drugačije, da postoji drugačije rješenje, da ga mogu isprobati u praksi u nekoj sljedećoj sličnoj situaciji, osjete podršku i razumijevanje odrasle osobe, zbog čega su spremni ispričati se iskreno, jer su sami shvatili da su nešto pogriješili, a ne zato jer je to pristojno i jer se to traži od njih.

I istina je da za takav pristup treba više vremena, upornosti, upravljanja vlastitim unutarnjim stanjima, no plodovi takvog pristupa itekako se osjete kroz vrijeme, bez obzira što radna okolina vrlo često zapravo ne odobrava takav pristup.

No, puno je kritičnija situacija u našem društvu u kojoj se tzv. “odrasli ljudi” ponašaju kao ova djeca ili kao stručnjaci koji u svom pristupu radu mnogo moraliziraju i drže prodike kako bi trebalo biti, bez konkretnih uputa kako do toga drugačijeg doći.

Upravo takav način pristupa životu drži nas u situacijama koje nam nisu po volji i koje se često u životu ponavljaju kao varijacija na temu i s različitim glumcima na sceni. I tako dugo dok ne odgovorimo na pitanje: “Ali što je moja odgovornost u toj situaciji? Što ja u toj situaciji radim? Što me motivira na takvu reakciju? Sviđam li se sama sebi kada tako reagiram? Sviđaju li mi se posljedice? Kako se osjećam i što s tim osjećajima radim?”, nećemo riješiti ni jednu problemsku situaciju iz koje želimo van.

I ponovno ću reći ono što govore mnogi – svaki puta kada upiremo prst u druge, 3 prsta su okrenuta prema nama samima, što je tako lijep podsjetnik na to da je vrijeme da se pitamo: “No, što ja radim i zbog čega?”

Priznavanje pogreške može izvući na površinu osjećaje srama i krivnje, ljutnje, mržnje prema sebi… Ako čovjek ne zna raditi s emocijama, može upasti u zamku da s njime počnu upravljati te emocije i da opet ne dođe do rješenja problemske situacije, već da samo ode u drugu krajnost sa svojim ponašanjem i reakcijama.

Zato je jako važno biti svjestan emocija koje se javljaju kada se prizna pogreška, ali ujedno i ići dalje s procesom prema pitanju: “Može li drugačije i kako? Što bih u toj situaciji mogla drugačije? Što mi je potrebno od znanja i vještina kako bih zaista i reagirala drugačije? Mogu li to sama provesti u djelo ili mi treba stručna pomoć i podrška?”

Imam veliku sreću u životu što imam nekoliko ljudi oko sebe s kojima mogu razgovarati na ovakav način kad sam ja ta koja projicira i dramatizira te sklizne u ponašanje razmaženog i povrijeđenog djeteta.

Imaš li ti takvu osobu u svom životu?

Ako imaš, što ti razgovori s njom znače, naročito u situacijama kada imaš neki problem/izazov?

Ako nemaš, kako bi bilo da je pronađeš? Nije pitanje ima li ih, već je pitanje gdje ih možeš pronaći. 

S ljubavlju,
Rebeka