Danas nastavljamo govoriti o psihologiji i psihijatriji te pričati o osnovnim pojmovima, koji su zanimljivi i stručnjacima i svakom čovjeku. Pričat ćemo o samorazvoju i samospoznaji, Zapravo, prevencija je vrjednija i važnija od svakog liječenja. Radosno je naučiti razumjeti što može pomoći čovjeku da ostane zdrav i kako očuvati zdravlje. Pogotovo mentalno zdravlje. Doista, bilo bi poželjno razumjeti i čuti više o tome što podrazumijeva prevencija mentalnih bolesti. Općenito, u današnje vrijeme, u bilo kojem području medicine, sam pojam zdravlja više je povezan s poricanjem prisutnosti bilo koje bolesti. Ako nema bolesti, onda je osoba općenito zdrava. Tako se djelomično prešlo i na shvaćanje mentalnog zdravlja.
Općenito govoreći, pojam “mentalnog zdravlja” uvela je Svjetska zdravstvena organizacija 1979. godine. I, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, pojam “mentalno zdravlje” znači “uspješno obavljanje mentalnih funkcija, što rezultira produktivnim djelovanjem, uspostavljanjem odnosa s drugim ljudima, sposobnošću prilagođavanja promjenama te nošenjem s nedaćama.” U psihoanalizi uopće ne postoji pojam zdravlja. Svaki je čovjek prijenosnik “pathosa”, potencijalne bolesti, koja može prerasti u stanje bolesti – “nosos”, kada zaštitni mehanizmi psihe ne djeluju. Sjećamo se da je sa stajališta psihoanalize sve što čovjeka okružuje neprijateljski raspoloženo, pa se čovjek mora zaštititi.
Dakle, zdravlje se uopće ne spominje.
Ako otvorimo rječnik psihologije, izraz “mentalno zdravlje” shvaća se kao “Stanje duševnog blagostanja (što je zanimljivo jer današnja psihologija negira postojanje duše), karakteristično odsustvo bolnih psihičkih manifestacija, sigurna regulacija ponašanja i aktivnosti, koje odgovaraju stvarnim uvjetima. To je stanje pojedinca koje karakterizira cjelovitost, sklad svih psihičkih funkcija organizma, siguran osjećaj subjektivne psihičke udobnosti, sposobnost za svrhovitu i smislenu aktivnost te odgovarajuće oblike ponašanja.” Sad bi ovu definiciju trebalo prevesti bilo kojem čovjeku na razumljiv i prihvatljiv jezik, jer sam se i ja nakon treče riječi potpuno izgubila. Ako pogledate s čime ljudi dolaze kad traže pomoč, često kažu: “Ne osjećam se više sretno”, ili “Prestao sam se radovati, ali zaista bih se želio vratiti tome”. No, čak i češće, osobito u posljednje vrijeme, ljudi jednostavno kažu: “Znate, više nema radosti, ne maštam o sreći ni ljubavi. Volio bih da se barem mogu naučiti biti miran, jednostavno da prestanem reagirati na sve što me okružuje, jer na taj način mogu poludjeti!”
Zapravo, slušate li sve ovo, kao i sebe, svoje iskustvo, ljudi zapravo imenuju ključne točke. Možemo reći da je zdrav, psihički zdrav čovjek miran, sretan i sposoban radovati se.
Iza ovih zasebnih pojmova i shvaćanja, koje sam upravo imenovala, zapravo se otkriva vrlo duboko značenje. Sjetimo se samo i zamislimo kad smo zabrinuti oko nečega ili smo razdraženi, kada nam je iznutra nelagodno, a u blizini je mnogo različitih ljudi, a među njima se nalazi i čovjek u mirnom stanju, zasigurno ćemo htjeti biti u njegovoj blizini, zar ne? I nakon nekog vremena sami se smirimo. Dakle, to je stanje vrlo važno. Znate, to je poput kristala među svim ljudima, koji svakoga privlači, poput sunčeve zrake. Sjetimo se samo dobro poznate fraze: “Prvo se smiri, a zatim donesi odluku”. Zašto? Zato što je ovo stanje zapravo najučinkovitije u svakoj situaciji. U tom se stanju čovjek najučinkovitije i najbolje prikazuje, na primjer, ako je potrebno donijeti odluku kako bi se situaciju razumjelo i na odgovarajući način riješilo. I to je vrlo lako objasniti. Kad u čovjeku dominiraju neke emocije, čak i njegov mozak funkcionira na poseban način. Imamo takozvani limbički sustav, gdje se nalaze središta svih emocija. Kad je aktivan, praktički blokira prefrontalni korteks, koji je odgovoran za kritički stav, razumijevanje, donošenje odluka itd. Dakle, blokira svu adekvatnost čovjekove percepcije. Stoga je mirno stanje najplodonosnije i najučinkovitije stanje u svakoj situaciji. Prijeđimo sada na razumijevanje što je sretan čovjek. Sretan čovjek je zadovoljan i radostan, ispunjen je tom pozitivnom, mirnom energijom. On komunicira s ljudima na način da im daje podršku, nadahnuće. On u svemu vidi resurs, u svemu pronalazi rješenje. To je stanje sreće. Govorim o stanju stvarne, mirne, duboke sreće. Za razliku od takvog stanja sreće imamo ljude kojima za radost i sreću uvijek postoje nekakvi uvjeti, odnosno, ako se nešto dogodi onda će možda neko vrijeme biti pomalo sretni.
Ta uvjetovana sreća povezana je isključivo sa vanjskim činbenicima tipa, nešto se dobilo, nešto postiglo, nešto steklo, nekog upoznalo i tako dalje. Na taj se način čovjek odvaja od njegova unutarnjeg izvora i preusmjerava se na nešto izvanjsko. Drugim riječima, čovjeka traži u izvanjskom svijetu istinsku sreću, koju svaki čovjek nosi u sebi. Znate, postoji jedna vrlo jednostavna riječ, koja je vrlo znanstvena i izravno objašnjava uzrok svih patnji i problema. To je riječ bezdušnost – to se događa kad čovjek izgubi kontakt sa svojom Dušom, tada nastaju svi problemi, jer kao da izgubi zaštitu i otvara se tom agresivnom utjecaju sustava. Sinonim za ovu riječ je nečovječnost. Ispada da kad čovjek izgubi doticaj s Dušom, odmah prestaje biti istinskim čovjekom.
Dva su glavna pitanja koja čovjek postavlja: “Tko sam ja?” i “Koja je svrha mog života?” Ništa neće valjati dok čovjek ne pronađe odgovore na ova pitanja, jer su to doista ključna pitanja u životu svakog čovjeka. Na temelju iskonskog razumijevanja tko je čovjek, več znamo da čovjek zapravo duhovno biće. U medicini postoji poruka da je jako važno jačati zdravlje čovjeka. Dakle, ako sam ja Duh, kakvo zdravlje onda moram uopće jačati? Naravno, moram jačati duhovno zdravlje i jačati svoj Duh. Kako se to događa? To se događa ako je 90% moje pažnje stalno usmjereno prema Duši. Na taj način se razvija Osobnost i na taj način Duh postaje jači. Pažnja je tako velika snaga i usmjeravam je prema onome što je najvažnije, a to je dobra vijest i sve je tako jednostavno i jasno. Ja sam ta koja je u stanju donijeti izbor, pravi izbor. Ipak, da bi to postalo što jasnije, prirodnije i poznatije, potrebno je poduzeti prve korake: odvojiti se od svoje svijesti, shvatiti da mi nismo misli (one dolaze nama) i razumjeti kako svijest funkcionira. To su prvi koraci – proučavati, promatrati misli, a kad dođete do ovoga, počinje najveći otpor. Najveći otpor kod većine ljudi izaziva upravo činjenica da misli nisu naše. Misli nam dolaze, agresivne su prema nama i prema drugim ljudima.
Najneprihvatljivije je da svi ljudi imaju iste misli. “Imamo li ja i svi iste misli?”, pitaju se.
I, možda, posljednja točka koja izaziva ogorčenje ljudi jest da tim procesom upravlja netko drugi, a ne oni. Dakle, ispostavlja se da, s jedne strane, čovjek nekako ponosno izjavljuje: “Ja donosim svoje odluke. Nitko se mnom ne upravlja.” To izaziva otpor. S druge strane, možemo primijetiti da čovjek stalno prebacuje odgovornost i ne želi biti odgovoran za svoje postupke. Već smo spomenuli da je ili netko drugi 100% kriv ili “za sve sam ja kriv”, Tko je prvi kriv što kod nas nešto nije u redu? Dužnosnici i vlada. Ipak, dužnosnici i vlada samo su ljudi poput nas. Oni imaju apsolutno istu svijest. Imaju apsolutno iste emocije: odbijanje, ljutnju, razdražljivost, pristupaju sukobima. Njihova ih svijest, baš kao i svijest svakoga od nas, uvjerava da su oni najvažniji i da sve treba biti usredotočeno, prije svega, na njih. To znači da je njihova svijest egocentrična kao i naša te ih tjera da misle prvenstveno na vlastite potrebe, a ne na tuđe. Sve se događa kao i sa svakim od nas: ti ljudi pate od istih mentalnih poremećaja kao i svi drugi, uzimaju iste preparate protiv istih mentalnih stanja kao i svi drugi, te donose odluke s kojima se ne slažemo. To je doista jedan od glavnih i moćnih paradoksa za svijest svakog čovjeka, jer voli prebacivati odgovornost. doista je važno razumjeti kako svijest u tebi radi, razumjeti njezine manifestacije i mehanizme. Recimo, kad si već proučio svog pravog neprijatelja u sebi, tada znaš kako se ponaša i kod drugih ljudi. Ne postoji isključivost. Međutim, svijest i dalje uvjerava: “Ne, ne, niste takvi, vi ste jedinstveni, vaše su misli genijalne” i slično.
Koliko je takvih ljudi? Milijarde ljudi to čuju. Odavde potječe prebacivanje odgovornosti, ta servilnost i to divljenje. Prvo svijest porobljava čovjeka, a zatim ga tjera da se klanja pred drugima. Također bi spomenula da je hijerarhija iz demonskog svijeta sada prenesena u naš svijet, i ljudi žive po tim pravilima. Svijest zaista nema funkciju odgovornosti, jednostavno nema. Svijest zapravo ima funkciju prebacivanja odgovornosti. Zato se to događa na ovaj način. Jer odgovornost je kvaliteta Osobnosti. Pogledajte samo: uvijek pokušavamo nekoga promijeniti. Ljudi na to provode cijeli svoj život i u to ulažu toliko truda. Ali nema rezultata. Ne poznajem niti jednog čovjeka, počevši od sebe, koji bi uspio promijeniti drugog čovjeka, pogotovo na način na koji “ja želim” – na način na koji svijest nalaže. To jednostavno ne funkcionira. Potrebno je puno vremena i truda, ali to ne uspijeva, jer zapravo u tom trenutku idemo protiv Boga. Možemo reći da se protivimo zakonima Svemira, jer nitko od nas nema pravo utjecati na izbor drugog čovjeka. Nemamo pravo na to.
To je sveto pravo koje Bog daje svakom čovjeku – pravo izbora, odlučiti se što smatra najvažnijim, prihvatljivim itd. I samo pogledajte, u čemu se sastoje mudrost i ljubav? Možemo promijeniti samo sebe. Na primjer, ja mogu promijeniti samo sebe. Uvijek sam tu, uvijek sam na raspolaganju i ne moram trčati ni za kim. Samo naprijed i promijenite se kako želite i koliko god želite.
