Danas ćemo razgovarati o psihologiji i, naravno, pokušati odgovoriti na ona pitanja s kojima se ova vrlo zanimljiva znanost danas suočava.

Činjenica je da se danas znanosti kao što su psihologija i psihijatrija nalaze u krizi. Zapravo je očigledno da se o krizi psihologije kao znanosti govori otkada je prestala biti dijelom filozofije, jer je do druge polovice 19. stoljeća još bila dio filozofije, odnosno jedna od njenih grana.

Ipak, otprilike od početka 20. stoljeća, psihologija se odlučila samostalno postaviti i proglasila se zasebnom znanošću, kao zaseban znanstveni trend. Do druge polovice 19. stoljeća psihologija je bila znanost o Duši.

Odnosno, središnji predmet proučavanja ove znanosti bila je Duša i istraživanje božanske prirode u čovjeku. Međutim, nakon što je postala neovisna znanost, odbila je upravo ovaj koncept kao središnji predmet svog proučavanja. Praktično od tog trenutka do sada, predmet ove znanosti nije definiran, a ciljevi i zadaci ove znanosti nisu jasno određeni. Sukladno tome, znanstveni pojmovi nisu izdvojeni, te ostaje stalno neslaganje između različitih grana ove znanosti i između raznih stručnjaka.

Zapravo, utemeljitelji znanstvenog trenda i znanstvene psihologije  William James i Wilhelm Wundt  prvi puta su predstavili ovaj koncept i zaključili da čovjek nema Dušu. Odnosno, oni su utemeljitelji teorije ličnosti u psihologiji. I to je na kraju dovelo do konstante, neprestane krize u psihologiji koja traje već više od 100 godina.

Dakle, zaključak se nameće sam po sebi: kad ljudi napuste Božansko i svoju istinsku suštinu, cijelo društvo (ne samo znanost, već i cijelo društvo) dolazi u slijepu ulicu. Pokazalo se da su svi znanstveni trendovi u psihologiji kao na odvojenim otocima, izolirani i nepovezani, izgubili su svaku vezu . Dakle, psihologija je postala samo gomila “činjenica” koje nisu međusobno usklađene. Stvar je u tome da je psihologija trebala proučavati čovjekovo Ja, suštinu ljudske prirode, i bit svijesti.

No, na kraju se pretvorila u znanost koja opisuje ljudsko ponašanje. U današnje vrijeme koncept Duše i Duha kao središnji predmet proučavanja ostaje samo u humanitarnoj psihologiji (postoji takva grana u psihologiji), i to je neraskidivo povezano s kršćanskom filozofijom, gdje se još uvijek drže razumijevanja da ljudska narav ima božansko podrijetlo. Predmet studije u početku je bila Duša, ali kasnije, psihologija je počela proučavati Svijest.

Danas, u većini europskih zemalja, ukupan broj bolničkih kreveta koji zauzimaju pacijenti s mentalnim poremećajima premašuje broj kreveta za oboljele od tuberkuloze, karcerogenih i kardiovaskularnih bolesti zajedno. Kako bi se shvatilo koliko brzo raste porast mentalnih poremećaja kojih je bilo u posljednjih 100 godina, napomenimo samo da se proračun Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Sjedinjenim Državama povećao 600 puta tijekom 50 godina.

Danas je najrasprostranjeniji mentalni poremećaj depresija kao bolest od koje najčešće pate žene. Ujedno prijeti da postane ubojica broj jedan na svijetu  jer danas do 60% svih samoubojstava čine ljudi koji pate od depresije.

Ovo je rezultat pristanka ljudi sa znanstvenim stavovima da čovjek nema Dušu. s takvim znanstvenim pristupom dolazimo do ovakvog društva, gdje depresija, samoubojstvo, razne vrste agresije i nasilje postaje norma i pretvara se u najveći problem psihijatrije. Ne samo da je to najveći problem samo u psihijatriji, to je najveći problem u društvu jer su to neraskidivo povezane stvari. I u tom bismo slučaju trebali samo reći i prihvatiti kao činjenicu da je danas psihologija znanost koja opisuje ponašanje čovjeka-životinje, ili još bolje čovjeka-zvijeri.

Jer, kada čovjek odluči postojati kao životinja, on postaje najstrašnija zvijer na zemlji. Psihijatrija je opisala ponašanje ove životinje u svojim ekstremnim manifestacijama kada postane opasan za sebe i druge. Nemoguće je ne obratiti pozornost na stalni rast mentalnih poremećaja prema kojima su psihologija i psihijatrija očito bespomočni, a rješenja koja nude svode se na poboljšanja metoda.

Kojih metoda, onih koje su i dovele do slijepe ulice? Ljudima se nudi isključivo terapija ljekovima s očitom neučinkovitošću. Uz to gotovo svi psihotropni lijekovi imaju dugi popis nuspojava koji uključuju čitav popis mentalnih poremećaja s kojima bi se trebali nositi.

Štoviše, vrlo je važno napomenuti u smislu njihova utjecaja na ljudsko tijelo, psihotropni lijekovi su među najotrovnijim drogama. Nema organa ili sustava organa koji nisu izloženi ovom toksičnom učinku. Uglavnom može se reći da se provocira razvoj velikog broja somatskih patologija.

Dakle, zapravo se onesposobljava ljude bez da im se pomaže.

Da ne spominjemo one činjenice kad liječnici i znanost ne djeluje u korist društva, već u korist farmaceutskih tvrtki, što je nažalost očita stvar u današnje vrijeme. Zapravo, glavni učinak koji psihotropni lijekovi imaju na ljude je psihomotorna imobilizacija. Znate, to je kad osoba bude inhibirana.

Jedno od vodećih medicinskih izdanja, časopis Lancet, objavio je istraživanje britanskih znanstvenika, koje je provedeno 2008. godine. Proučavali su učinkovitost klasičnog haloperidola (to je klasični neuroleptik) i kako utječe na agresivnost ponašanja mentalno zaostalih pacijenata.

Rezultati su se pokazali zapanjujući. Najveći postotak učinkovitosti (gotovo 80%) bio je u grupi pacijenata koji su primali placebo. Zaključak ovih britanskih znanstvenika bio je sljedeći: “Antipsihotici se više ne bi trebali smatrati prihvatljivom terapijom za liječenje agresivnih i izazovno ponašanje kod osoba s mentalnom retardacijom “.

Želim spomenuti još neka imena utemeljitelja današnje psihologije i psihoterapije. To su bili Freud, Jung i Kandinsky. Ti ljudi su patili patili od ovisnosti o drogama, shizofrenije i parafrenijskog poremećaja. Inače, parafrenični poremećaj fantastičan je delirij veličine, što je popraćeno delirijem progona, izlaganja, i svakako, relevantni emocionalni poremećaj.

Patili su od depresije s više pokušaja samoubojstva. Konkretno, Kandinsky je umro nakon još jednog takvog pokušaja. Ili uzmimo, na primjer, Junga koji je otkrio teoriju nesvjesnog s njegovim arhetipovima i stvorio svjetsku i poznatu školu analitičke psihologije, komuniciranje s duhovima.

To su dobro poznate činjenice. Što to znači? To znači da kao znanstvenu osnovu koristimo halucinacijske, zabludne fantazije jedne osobe, dok za ostale (enormni broj drugih ljudi) koji doživljavaju iste maštarije i zablude kao i oni, prepišu se velike doze galaperedola, imobilizira i naziva ih se mentalno oboljelima.

Ali, koja je razlika među njima? Teza da su genij i ludilo nerazdvojni široko je raširena u našem društvu. Odakle dolazi? Tko od toga ima koristi?

Znamo kako se to očituje u svim ostalim sferama društva, u umjetnosti itd. Freud je rekao, “Da, čovjek je životinja”. Životinja čije ponašanje i razvoj određuju instinkti, nesvjesni instinkti i privlačnosti, od kojih je najvažniji spolni instinkt.

I sve je to neraskidivo povezano sa strahovima. Štoviše, seksualna želja osobe nikada ne može biti zadovoljena, što u njemu oblikuje potrebu da se riješi sebe. Freud ga je nazvao nagonom smrti. Dakle, znanost je jasno definirala: čovjek je životinja čije ponašanje i razvoj određuju spol i strah, što dovodi do samoubojstva. Evo činjenica koje danas imamo.

Dakle, u znanosti takvi mrtvi, bezlični pojmovi poput “mentalne adekvatnosti”, “subjektivni osjećaj ugode”, “pojedinac” i “subjekt aktivnosti” opisuju tko je čovjek.

A, tko je zapravo Čovjek? „Sama riječ Chelovek (čovjek na ruskom) nije baš jednostavna. “Chelo” je izvorno značio “vrhovni”, zato je u stara vremena ova riječ označavala čelo. Iako riječ vek znači “sila”, “snaga”, a izvorno je značilo „ispunjen snagom“, „vječan“. Chelovek (Čovjek) zastupa onoga tko je ispunjen (pun) vrhovne (duhovne) moći. Dok pravi čovjek ili iskonski čovjek je onaj ispunjen, i u kojemu prevladava vječna snaga – duhovna priroda “. “Dok osoba ne počne razumjeti svoju prirodu, bit će mu teško shvatiti koja je njegova prava “sreća”. Čovjek u suvremenom razumijevanju  je upravo ono što vidimo, čujemo i opažamo. Ono što nosi odjeću, dotjeruje se i tako dalje – to je čovjek. Ipak, u stara vremena čovjek je bio zamišljen kao unutarnja komponenta. Od pamtivijeka se čovjek doživljavao kao duhovna komponenta.

Recimo to primjerom kako bismo pojasnili … Postoji gusjenica koja je isplela čahuru i razvija se leptir. Kad pogledamo čahuru, kažemo li “To je leptir?” Što kažemo? Kažemo “To je čahura, unutar koje se nalazi leptir”. Tako se doživljavalo prije, “To je tijelo u kojem postoji čovjek”. Bilo je takvog razumijevanja. Ali kasnije, to se pomalo zaboravilo, izbrisalo se. Iako dokaza ima, i oni se mogu pronaći. Veliko mi je zadovoljstvo reći da je ljudsko biće Živo, potencijalno besmrtno biće. Čak i samo razumijevanje što je savjest … Uvijek kažemo „savjest“. Zapravo su savjest i osobnost identični pojmovi. To je manifestacija duhovnog svijeta u čovjeku. To je manifestacija Života u čovjeku. “Sindrom emocionalnog izgaranja” zapravo su opisali stručnjaci na temelju onih emocionalnih stanja koja sami doživljavaju. Odakle dolazi ovaj sindrom? Usput, imajte na umu da ne postoji “sindrom izgaranja osjećajima”.

Međutim, ova igra pojmova – emocije naspram osjećaja – postoji svugdje: u svakom udžbeniku, svakom izdanju i svakom znanstvenom članku. U istoj rečenici možete vidjeti “emociju nostalgije” i, nakon nekoliko riječi, “osjećaj nostalgije”.

Ipak, ne postoji nešto poput “osjećaja nostalgije”, postoji samo “emocija nostalgije”. Emocije imaju uzročnost. Uvijek imaju uzroke i posljedice. Čak i najduže emocije prije ili kasnije završe. Dok osjećaji spadaju u kategoriju bezuvjetnosti. Nemaju ni početka ni kraja. I ne ovise ni o kakvim vanjskim razlozima. Duhovni svijet komunicira s čovjekom putem osjećaja. To možete nazvati protokom vitalne energije. Osjećaji su ljubav, radost, sreća, dobrota. To su istinski osjećaji. Razumijevanje, poštivanje, prihvaćanje i istinska briga već proizlaze iz toga. To znače osjećaji. Nema osjećaja usamljenosti ili osjećaja tjeskobe, ne postoje takvi pojmovi. Što se tiče emocija, to su bijes, ogorčenost, nostalgija, usamljenost. Zapravo je to prednost izbora. Što biram svakog trenutka? Odlučujem li obratiti pažnju na programe svijesti i doživiti muku, iritaciju ili bilo koje druge negativne emocije, ili da obratim pažnju na osjećaje, a onda ću iskusiti ljubav, radost i sreću?