- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha
Na jesen je kožni oblik alergije na desnoj ruci (o čemu sam već djelomično pisala) dosegnuo razinu na kojoj sam se zaista zabrinula i ipak otišla liječnici opće prakse s okusom poraza, jer je nisam uspjela iscijeliti kroz energetski rad i rad na podsvijesti.
U razgovoru s liječnicom shvatila sam da bi, kad bi mi netko dao zadatak da u jednoj riječi opišem svoj život, ta riječ bila STRES. Kad je liječnica rekla da sumnja na moguću autoimunu bolest i dala mi nekoliko uputnica za daljnje pretrage, osjetila sam kao da mi izmiče tlo pod nogama.
Moje uvjerenje u moć energetskog rada i rada na podsvijesti počelo se rušiti kao kula od karata. U tom trenutku shvatila sam da u svom radu na sebi, ili bolje rečeno vraćanju Sebi, djeluju dvije suprotstavljene sile. Jedna zaista iskreno želi razviti puni potencijal, služiti Cjelini i odustati od naučenih obrazaca ponašanja, razmišljanja te emocionalnog doživljavanja svijeta koji služe kao samosabotaža.
Druga sila zaista želi nastaviti s ulogom žrtve, održavati na životu obrambene mehanizme i zidine te držati korijenske rane dalje od svijesti. Također sam shvatila da mnogo toga u životu nije stresno, već je jednostavno — život. I nametnulo se pitanje: zbog čega to doživljavam toliko intenzivno i stresno? Nametnulo se i pitanje: ako je istina da svojom vibracijom stvaram svoj život, pa tako i alergiju — što je to, koja je to vibracija za koju ne želim preuzeti odgovornost?
Ta pitanja odvela su me u neku vrstu krize, unutarnjeg potresa i ruševina koje su bile posljedica tog potresa, te u istraživanje različitih pristupa čišćenja tih ruševina i građenja nečeg novog. Trenutno lakše dišem, no ima još posla. Ipak je to cjeloživotni proces.
Obrazac koji sam primijetila u svom životu i životima mnogih ljudi izgleda otprilike ovako:
Živimo svoj svakodnevni život uglavnom na „autopilotu“. Izvršavamo svoje obveze koje proizlaze iz različitih uloga. Imamo neke želje od kojih neke ispunimo, zbog čega često osjetimo kratkotrajno zadovoljstvo, ali i dozu gorčine, nakon čega stvaramo nove želje i svoju energiju ulažemo u njihovo ispunjavanje.
Mnoge želje često ostanu samo „daleki i neostvareni san“. Nekad nam emocionalna stanja i stanja fizičkog tijela tiho šapuću da je potrebno stati na loptu i preispitati svoj način života i ono čemu zaista težimo — ono što je uistinu u pozadini naših želja. Ta stanja često zanemarujemo ili se počnemo baviti njima, no ona nekad prođu, a nekad se čak pogoršaju, kao u mom slučaju s alergijom.
Vaš liječnik opće prakse nije se dobrovoljno pretvorio u farmaceutskog izvršitelja.Od njega se po zakonu zahtijeva da se pridržava pravila.https://t.co/PliSRTIOYM
— Epoha Portal (@Epoha_portal) April 21, 2025
Drugim riječima, obrazac se nastavlja u smjeru sve glasnijeg vikanja naše duše koja pokušava komunicirati kroz emocionalna stanja i stanja fizičkog tijela. I ako ni tada ne čujemo to vikanje, dogodi se nešto u životu zbog čega osjetimo unutarnji potres – rušenje priče na kojoj smo gradili većinu svog života. Kad se to dogodi, neki se prepuste životu da ih nosi kako god želi, a drugi odluče učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi ponovno preuzeli kormilo svoga života u vlastite ruke.
Izvor fotografije: Pixabay
Proces transformacije ne mora početi životnom krizom s posljedicama kao da smo doživjeli unutarnji potres jačine 8 stupnjeva po Richteru, već može početi osluškivanjem svojih emocija i tijela bez odmahivanja rukom – jednostavnim postavljanjem pitanja i iskrenošću prema samima sebi.
Kad počnemo preispitivati vlastiti pristup i doživljavanje sebe, prirode, Boga, drugih… odgovori rijetko dolaze odmah i u cijelosti. To više nalikuje slaganju slagalice od barem nekoliko stotina komada, a možda i tisuća. I u toj fazi puno pomaže intuicija – onaj neki unutarnji osjećaj koji kaže: „Aha, ovo je nešto što me vuče, nešto u čemu osjetim da postoji neki odgovor“ i „Ne, ovo nešto smrdi. Ovo nije smjer za mene“. U toj fazi često nemam doista logično objašnjenje i odgovor na pitanje: „Zašto baš to? Zašto još jedna edukacija? Zašto ova slobodna aktivnost? Zašto ne ova edukacija o kojoj mi ovisi ponovno zapošljavanje na trenutnom radnom mjestu?“ Ako se baš potrudim i pokušam se opravdati pred drugima, mogu stvoriti priču koja će djelovati logično, no ako sam zaista iskrena prema sebi, odgovor u toj fazi je: „Ne znam. Nešto me vuče/nešto mi govori ne.“
Imanje povjerenja u taj osjećaj, dok istovremeno osjećamo pritisak društva i vlastiti „logičan i racionalan“ način projiciranja budućnosti i vaganja „pozitivnih“ i „negativnih“ posljedica slijeđenja tog osjećaja, izbacuje na površinu mnoge potisnute emocije i rane iz naše podsvijesti i nesvjesnog. Godinama sam vježbala, pokušavala i radila pogreške, klizila u ego i iluzije… kako bih danas lakše i brže znala iskreno prema sebi, bez toliko samoosude i kritiziranja, prepoznati gdje sam sa sobom, uočiti otpore, odlučiti hoću li otpor držati neko vrijeme u svijesti bez izravnog suočavanja ili ću odmah ući u otpor – i na koji način.
Stvarni i iskreni odgovor na pitanje „zašto“ često dolazi s retrospektivnim pogledom na put kojim sam koračala iz minute u minutu, iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec.
Kako bih alergiju počela promatrati kao suradnicu i učiteljicu koja mi iskreno i bez uljepšavanja reflektira moju trenutnu vibraciju te otpore prema preuzimanju odgovornosti za vlastiti život, tendenciju ostajanja u ulozi žrtve na razini cjelokupne vibracije mog Bića (ne na razini onoga što mislim o tome jesam li u ulozi žrtve ili ne), bilo je potrebno mnogo koraka.
Neki koraci uključivali su traženje odgovora u nečemu za što bih prije rekla da me uopće ne zanima i da ne vjerujem da to može ikako pomoći. Primjer za to je astrološka karmička analiza. Neki su koraci uključivali povratak aktivnostima koje su mi u jednom periodu života bile zaista bitne, a onda sam ih jednostavno zanemarila (npr. ples). Također sam intenzivirala i namjenski koristila nešto što sam do tad koristila rijetko i neplanski, kao npr. ciklus od četiri zvučne masaže u jednom mjesecu posvećene jednoj temi. U tom procesu alergija s respiratornim simptomima zaista se pogoršala, no upravo mi je promatranje simptoma pomoglo da pojačam rad na potisnutim emocijama te istražim što zaista znači suradnja s emocijama u praktičnom smislu.
Ima još mnogo toga što želim reći o ovom procesu čišćenja posljedica unutarnjeg potresa, no sada ću ovdje stati i naglasiti još nekoliko stvari.
Svi u sebi imamo suprotstavljene sile i tim silama obično pristupamo na način „ili-ili“. Dugoročno gledano, bilo da fokus stavljamo na „negativno“ bilo na „pozitivno“, suprotstavljenu silu potiskujemo u nesvjesno. Ako se svjesno ne pozabavimo integracijom tih dviju naoko suprotstavljenih sila, život će pronaći način da nas suoči s odrazom naše istinske vibracije cjelokupnog Bića.
Život će navijati za nas i ponuditi mnoge prilike u kojima vlastitim izborom možemo krenuti putem svjesnog življenja, unutarnje integracije i vraćanja u svijest Cjelovitosti. Nekad će to biti nježni poticaji, a nekad grubi udarci. No, ti udarci nisu nešto što se događa nama i protiv nas, nego nešto što se događa za našu (osobnu) evoluciju i dobrobit. Često na tom putu trebamo druge ljude, stručnu pomoć, mentore… A najviše od svega trebamo sebe, odluku i ustrajnost na tom putu, jer put itekako ima svoje uspone i padove, plodne doline i „mrtve“ pustinje… I zato, prvi korak uvijek počinje iskrenim pitanjima: „Tko sam? Kako se osjećam u vlastitoj koži? Osjećam li se ispunjeno? Što mi je potrebno i što mi više ne koristi? Što u tom kontekstu mogu poduzeti već sada i ovdje?“
S ljubavlju,
Rebeka
