- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha
Ovih dana imala sam priliku osvijestiti da mnogima nije jasno što znači raditi s jezikom simbola – promatrati bol, senzacije u tijelu, emocije, misli, životne događaje… s namjerom otkrivanja odgovora koji leže u pozadini.
Kada opisujem svoje procese često kažem: „Promatram to što se događa i otkrivam odgovore koji leže u tome.“ Meni je to toliko prirodan proces da nisam niti pomislila da netko drugi možda uopće ne shvaća što to znači. Očito je došlo vrijeme da taj proces objasnim kroz primjere.
Prvi korak za bilo što je primijetiti ono što u nekom trenutku pokušava razgovarati s nama. Ponekad je to napetost u ramenima, kronična bolest, bolne menstruacije, priklješteni živac u leđima, proljev, kratkovidnost… Nekad su to misli koje se kovitlaju, koje prosuđujemo kao negativne, kao da ne bi trebale biti tu, ali one nastavljaju okupirati našu pažnju. Nekad su to emocionalna stanja zbog kojih više ne uživamo u stvarima koje su nas prije zanimale, zbog kojih se istresamo na druge ili se od njih povlačimo… Nekad su to situacije koje se čine kao da su već doživljene, npr. slični obrasci u romantičnim odnosima – sličnosti karakteristika između nove i „bivše“ osobe, slični izazovi u odnosu, slični prekidi – drugim riječima iste priče na različitim pozornicama i s različitim glumcima.
Drugi korak je postavljanje pitanja, nakon čega dolazi do izražaja vještina slušanja. I u tom koraku ne objasnim dovoljno što to zapravo znači.
Ako npr. promatramo napetost u vratu, izbjegavanje slušanja moglo bi ići ovako: „Uf, vrat mi je baš napet, jako mi je teško okretati glavu. Čak imam osjećaj kao da mi se malo vrti kad okrenem glavu više od položaja u kojem mi je koliko-toliko ugodno. To mi je sigurno od previše sjedenja za laptopom/mobitelom./Što ako je to simptom neke teške bolesti? (pa panika i sve emocije koje idu skupa s tom misli)/Otići ću na masažu i sve će biti u redu (i unutarnje odmahivanje rukom koje kaže kako se nećemo s time baviti, proći će na masaži).“
Kod izbjegavanja slušanja važno je primijetiti da nema pitanja: „Što mi ova napetost u vratu govori?“
Kad zaista želiš shvatiti što ta napetost želi reći i zbog toga odlučiš postaviti ovo pitanje sebi, mogla/mogao bi osjećati veliku frustraciju kada ne bi čula/čuo odgovore u skladu sa svojim očekivanjima i u skladu s onim kako inače komunikacija funkcionira – ja postavim pitanje i dobijem odgovore u stilu: „Ova napetost znači to i to, zbog toga i toga i od mene traži da napravim to i to.“ Nakon toga shvaćaš o čemu se radi, odlučuješ želiš li, kada i kako napraviti to što se traži i napetost se rješava.
No, stvari ne izgledaju tako kada radimo na jeziku simbola. Više izgleda kao stvaranje slika, kao potreba da napravimo neki pokret, neki zvuk, misao, nešto… Poželjno je i zapisivati ono što nam dolazi, iako se u tom trenutku čini bez smisla i nelogično, a onda sagledati onu suptilnu ideju koja se kroz tu priču prenosi. Mogu nam pomoći pitanja poput: „Kakve je boje ova napetost? Kako bi je opisala/opisao zvukom? Kakvog je mirisa? Kako izgleda? Kako zvuči? Kako je osjećam u tijelu? Kakvog je okusa?“
I tada promatramo i bilježimo sve što nam dolazi.
Evo primjera:
„Ovu napetost osjećam kao da netko pritišće užareno i oštro kamenje na moja ramena, vrat i mali mozak. Čujem je kao vlastito vrištanje i zapomaganje, kao vlastitu nemoć. Što god napravim, kao da pogoršavam stvar.“
Što zapravo predstavlja to užareno i oštro kamenje? To su duboko potisnuta i nesvjesna vjerovanja koja imam o sebi – nisam dovoljno dobra, sve što napravim osuđeno je na propast, ljudima sam dobra samo kad im mogu biti od koristi, nikoga ne zanima kako se osjećam, ne razumiju me, ne dozvoljavaju mi da se jednostavno osjećam kako se osjećam i da u tom trenutku ne trebam savjet i prazne floskule, nego jednostavno trebam da su tu i da me prihvaćaju i takvu.
Dozvoljavam li sebi osjećati se onako kako se osjećam? Dozvoljavam li sebi jednostavno biti prisutna za ono što osjećam? Dozvoljavam li si primijetiti svoje potrebe i zadovoljiti ih? Govorim li otvoreno ljudima što trebam ili glumatam i očekujem da mi čitaju misli?
Što ova napetost govori da mi treba i kako si to mogu dati?
Treba mi nježnosti prema sebi. Trebam preispitati što zaista znači da nisam dovoljno dobra, odnosno jesam dovoljno dobra?
U kontekstu usmjerenosti na udovoljavanje društvenim očekivanjima i pravilima te paralelno pokušajima skrivanja svoje autentičnosti, „nisam dovoljno dobra“ znači da nisam ispunila tuđa očekivanja i dobila ono što sam ja očekivala od drugih. „Dovoljno dobra“ znači da sam ispunila ono što su drugi očekivali i da sam dobila ono što sam očekivala od njih.
U kontekstu otvorenog izražavanja autentičnosti, „nisam dovoljno dobra“ znači da ne slijedim impulse svoje duše, da se skrivam iza maski i obrambenih mehanizama te da sama sebi režem krila s tim izborom/pristupom.
„Dovoljno dobra“ znači da si dozvoljavam slobodno se izražavati, biti autentična, otvoreno govoriti o tome što me interesira, inspirira i o čemu sanjam. Dozvoliti si da drugi ljudi odigraju svoju ulogu u tome, da dodaju svoj doprinos ostvarenju sna koji moja duša pjeva. Na toj razini jasno je da naše duše pjevaju o istom snu, samo što svaka duša doprinosi ostvarenju tog sna na svoj specifični način.“
Razumijevanje ovoga što sam napisala samo djelomično je na nivou racionalnog uma. Racionalni um spoznaje riječi, može to zamisliti i osjetiti. No, glavno razumijevanje odvija se na suptilnoj razini, na razini ideje u pozadini tih riječi. Na toj razini osjeti se neki pomak u energetskim tokovima našeg bića, osjeti se neko olakšanje, otvara se percepcija za viđenje različitih mogućnosti, nestaje percepcija temeljena na „ili-ili“ načinu razmišljanja, jer shvaćamo da može biti „i-i“ te da je pitanje iz kojeg mjesta pitamo i iz kojeg mjesta želimo nešto napraviti (iz mjesta ranjenosti i obrambenih mehanizama – iz ega, tj. bolje rečeno persone ili iz srca, odnosno duše).
Svi imamo sposobnost dobivati odgovore iz svega što nas okružuje i svega što osjećamo unutar sebe. No tu vještinu većina nas zanemarivala je cijeli život. Ne zato što smo tako htjeli, nego zato što smo tako naučili, jer nas se tako usmjeravalo, jer oni koji su nas usmjeravali nisu znali drugačije. Svi biramo hoćemo li se pozabaviti s tom vještinom, iskoristiti je za izlaženje iz nesvjesnih uloga žrtva-nasilnik-spasitelj te je usmjeriti prema svjesnom građenju drugačijeg svijeta – svijeta temeljenog na dubokom razumijevanju, suosjećanju, nježnosti i podršci.
Ako na putu razvoja te uspavane vještine želiš podršku i usmjeravanje, izaberi nekoga za koga osjetiš privlačnost na razini „Da, to je to.“ – iako možda ne razumiješ zašto i možda imaš mnogo naoko logičnih objašnjenja zašto ne sad (nemam novaca, vremena, ma samo da mi prođe ovo i slično). Ako osjetiš tako nešto, toplo preporučam slijediti tihi glasić, a ne logična opravdanja zašto ne sad. Život želi s nama razgovarati i ako ga ne slušamo dovest ćemo se do situacija u kojima će Život početi vrištati s ciljem da konačno obratimo pažnju na ono što nam govori. Ako ne upali ni vrištanje, Život počinje udarati. Ne moramo se dovesti do situacije u kojoj smo na koljenima i ne vidimo izlaz. Možemo shvatiti poruke i kad život nježno šapuće i otkriva sadržaj autentične Pjesme Srca.
Ako osjetiš privlačnost prema radu sa mnom, pogledaj na facebook stranici Put Pjesme Srca usluge koje nudim i način na koji radim. Piši mi na putpjesmesrca@gmail.com i dogovori besplatne 15-minutne konzultacije.
S ljubavlju,
Rebeka
