No, možda je vrijeme da napravim i taj iskorak iz svoje “sigurne” zone.

Kako sam unutar svoje kože? Ovisi na kojoj razini se promatram. U dubini osjećam veliki mir i osjećam da je sve ok, da je ovo faza koju trebam proći kako bih još malo raširila svoja krila, koja prečesto sama sebi režem. No ta razina je toliko suptilna, da jedva na njoj uspijevam držati fokus, no i taj mali fokus na tom miru, daje veliku utjehu i nježnost i prihvaćanje same sebe bez obzira na to kako sam.

Na razini koja je bliže promatranju, koju sam zapravo i jedino znala i mogla promatrati prije nego sam krenula u energetski rad i rad na svojoj podsvijesti, raspadam se. I u ništa konkretno ne mogu uprijeti prstom kako bih racionalno mogla objasniti svu bol i teret koji osjetim. Na mom licu to mnogi ne vide jer je često nasmijano kada sam okružena ljudima, jer lako nalazim razloge za šaliti se i to najviše na vlastiti račun, ali ako se zagledaš duboko u moje oči to se itekako vidi.

Često u zadnje vrijeme radim s malom Rebekom unutar sebe, koja je gledala mamu kako umire, koja se svim silama trudila biti dobra, raditi sve što joj se kaže, samo kako ne bi dodatno uzburkavala obiteljsku situaciju, koja je bila već dovoljno napeta sa svih strana i bez mog lošeg unutarnjeg stanja, koje sam svim silama nastojala da ostane samo na unutarnjoj razini, da se ne prelije na van. Ta mala Rebeka je bila jako energetski osjetljiva, upijala sve energije izvana misleći kako će tako pomoći onima kojima je teško. Mala Rebeka vjerovala je da ni jedan njen osjećaj, ni jedna teška misao nije dovoljno teška da bi je podijelila s nekim i da bi time sebi možda malo olakšala, ali drugima otežala.

I ta mala Rebeka sada traži prihvaćanje, razumijevanje i nježnost odrasle Rebeke. I kao odrasla promatram svu tu bol koja izlazi, sve te emocionalne rane koje me iscrpljuju do krajnjih granica. Trenutno se zbog unutarnjih previranja osjećam potpuno slomljeno.

I u toj boli nalazim snagu izreći ovo javno. Iako znam da postoji mišljenje da onaj koji pruža pomoć mora biti “savršeno balansiran, prosvjetljen ili već kakav”.

Iz moje perspektive onaj koji pruža pomoć nikad nije savršeno balansiran, prosvjetljen ili već kakav, već upravo suprotno. Na svojoj koži je prošao nešto teško i bolno iz čega se izvukao, zbog čega je otkrio svoju snagu, svoj poriv da drugima, koji se također raspadaju unutar sebe, bude utjeha, podrška, siguran prostor za iskreno reći kakvo je unutarnje stanje onoga koji traži pomoć, kako bi se upravo zbog iskrenosti, priznavanja i prihvaćanja dogodila transformacija i duboko iscjeljenje.

Ovo o čemu sam pisala nije na svjesnom nivou. Ova trenutna bol i intenzitet boli koju osjećam nije srazmjerna ni jednoj trenutnoj vanjskoj situaciji, čak niti onoj vezanoj za moj poslovni aspekt života. No, nekako kao da je taj aspekt života takav zato što radim zid između sebe i drugih, kako drugima ne bih bila teret/naporna/kako ih ne bi otjerala od sebe.

Znam da svi mi u sebi nosimo razne boli. Neke su puno teže i intenzivnije od ove koju ja osjećam, neke nisu toliko teže. No, zar je važno? Ovo nije natjecanje tko može podnijeti više boli. Ovo je škola kako se vratiti Sebi, kako integrirati duhovno i fizičko, kako dozvoliti Božanskom u nama da svojom milošću i ljubavlju iscijeli naše boli i neravnoteže.

Da bi se to dogodilo, iskreno priznavanje samima sebi kako smo zaista je prvi korak. Drugi korak je pronaći način za rad s podsvjesnim silama te svaki dan trenirati uranjanje u svoju dubinu, tamo gdje se nalazi taj mir, ta ljubav koja daje snagu, koja nam pokazuje put iscjeljenja u svakom trenutku našega života, ali mi smo ti koji svojom slobodnom voljom i moći izbora odlučujemo svaki za sebe hoćemo li slijediti taj put iscjeljenja ili nećemo. Odustajanje od kontrole i glume je još jedan korak.

Pitam se kako bi svijet zaista izgledao kada bismo više slušali (i pričali, ali u prvom redu slušali) o tome kako su ljudi unutar svoje kože zaista i zbog čega, umjesto da procjenjujemo i prosuđujemo i kritiziramo na temelju onoga što promatramo na površini njihova života?

Iz mog dosadašnjeg iskustva, svaki puta kada sam čula (a čula sam mnogo puta) kako se netko osjeća u svojoj koži, u meni je to probudilo empatiju, razumijevanje, potrebu da podržim, da ukažem na moguće rješenje, da nekako vratim osmijeh na lice… No, kada netko glumata, kada se trudi održati moju pažnju na površini, a i prirodno i istrenirano osjetim energetsku pozadinu, tada se i ja nađem u situaciji da osuđujem, prosuđujem i kritiziram.

Očito je to do dijela poruke koji kaže da je potrebno integrirati duhovno i fizičko, odustati od ideje da je bilo što odvojeno od mene, kako bih živjela pravu ljudskost. Još uvijek nisam došla do te razine…

Evo, izašla sam iz svoje “sigurne zone” usprkos strahu da ću zbog toga dobiti tvoje poruke kritika, osuđivanja, prozivanja kako bih se uopće bavila s ovim s čime se bavim kad sam sama “s*ebana.”

I hvala ti što si ovdje…

Izašla sam iz svoje “sigurne zone” kako bih sebe promotrila u tom procesu i kako bih svojim postupkom možda nekoga ohrabrila/motivirala da prizna sebi (i/ili nekom drugom) kako se zaista osjeća u svojoj koži, tamo gdje tuđa fizička osjetila ne dopiru.

Bol je dio ljudskog života, ali patnja nije. Patnja je izbor, a upravo time što bježimo ili se borimo s našim bolima, glumatamo i promatramo samo površinu životnih priča je recept za stvaranje patnje, barem prema mom osobnom i profesionalnom iskustvu.

Kako si ti uistinu? Jesi li sebi i/ili ikome ikada zaista priznala/priznao kako se osjećaš u svojoj koži? Bježiš li od boli ili se s njom boriš? Jesi li pronašla/pronašao način kako prihvatiti tu bol i kako je transformirati u svoju snagu, u kvalitetu s kojom u živote drugih ljudi možeš unijeti malo boje i radosti?

Piši mi o tome, ako želiš… Jedino shvaćanjem istine o sebi i drugima, možemo potražiti i pronaći rješenje koje odgovara našem trenutnom stanju. Ako je naša bol XL veličine, a društvo uglavnom nudi rješenja u XS veličini, kako si time možemo pomoći? Samo se dodatno frustriramo jer se ne uklapamo, jer smo drugačiji, jer smo po nečemu gori/bolji…

Želim ti da pronađeš u sebi dio koji je u miru i kad na površini tvoje unutrašnjosti divljaju različite neugodne emocije, misli i senzacije…

S ljubavlju,

Rebeka