- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha
Već nekoliko dana teže zaspim, često se budim i kad se probudim teško ponovno zaspim. Stanje neispavanosti kao da na površinu izvlači mnogo toga o čemu prije nisam niti razmišljala, a što nosim unutar sebe. Kroz sve te sate nespavanja, shvatila sam neke kolektivne ponavljajuće psihičko-energetske obrasce. Možda je došlo vrijeme da ih raskrinkamo i nešto s njima napravimo.
Do neki dan tvrdila sam kako ratno stanje 90-ih nije utjecalo na mene jer sam bila mala, ne sjećam se gotovo ničega i odrastala sam u Varaždinu, u kojem je bilo relativno mirno u usporedbi s nekim drugim krajevima lijepe naše. Shvatila sam i kako su djedovi i bake generacije koja se rodila krajem 80-ih i početkom 90-ih uglavnom bili mali za vrijeme svjetskih ratova, dok su naši roditelji uglavnom odrastali u vrijeme bez rata.
Zašto je to važno i kakve to veze ima s onim kako živimo danas?
Ukratko ću se dotaknuti ljudskog razvoja, iako svi otprilike znamo kako to izgleda i koliko su važni sigurno okruženje i odnosi za zdravi razvoj.
Razvoj fizičkog, emocionalnog i mentalnog tijela ne možemo odvojiti jedno od drugoga i zapravo se događa istovremeno. No, do 7. godine u prvom planu je fizički rast, ovladavanje fizičkim tijelom te manipulacijom predmetima. U narednih 7 godina, fizičko tijelo se nastavlja razvijati, no u tom periodu mnogo toga već je automatizirano, a različite fizičke vještine nadograđuju se na temeljima od prethodne faze. Osim toga, u tom periodu kao da u prvi plan dolazi razvoj emocionalnog tijela i ovladavanje njime. U periodu od 14. do 21. godine naglasak je na razvoju mentalnog tijela. Osim toga, učimo i kako sva ta tijela koristiti na skladan način, a situacije u koje ulazimo traže sve veću samostalnost i odgovornost.
Ako se dogodi nešto traumatično i stresno u prvih 7 godina, dijete nema ni fizički, ni emocionalni, ni mentalni kapacitet proći kroz to iskustvo bez pomoći zdravih, uravnoteženih i samosvjesnih ljudi. Ako takvih ljudi nema, onda se u fizičkom tijelu zarobi sva energija koja se nije „probavila“, tijelo vibrira tom energijom, što itekako utječe na daljnji razvoj emocionalnog i mentalnog tijela. Drugim riječima, ako se u bilo kojem razvojnom razdoblju dogodi nešto što dijete ne može samo „probaviti“, a nema odrasle koji mu u tome znaju pomoći, nastaje energetska blokada koja ometa daljnji razvoj, razumijevanje i ovladavanjem s onim što se događa u djetetovoj nutrini.
U ratnom stanju događa se nešto što je potpuno neprirodno i suprotno Prirodnim Zakonima, suprotno onome što kao duše osjećamo da je ispravno. Već time nastaje neki unutarnji raskol.
Nadalje, u ratno doba i dalje je potrebno zarađivati, plaćati račune, ići u školu… odnosno nastaviti sa životom. Drugim riječima, ponašanje je usmjereno na zadovoljavanje svakodnevnih potreba i društvenih očekivanja.
Mnogi mladi očevi sudjelovali su na različite načine u ratu i bili odvojeni od svojih obitelji, dok su mnoge žene ostale same s djecom, morale preuzeti poslove koje su do tad radili muškarci… I kod jednih i kod drugih, ponašanje je išlo u smjeru borbe za život, snalažljivosti, snage, organiziranosti… dok je unutarnje stanje išlo u drugom smjeru – strah, nemoć, briga, nepovjerenje, osjećaj ugroženosti, nepravde, izdaje, frustracije, ogorčenosti, ljutnje, tuge…
Mnogi roditelji ne žele pred svojom djecom pokazati kako se osjećaju da bi ih zaštitili. No, ljudi uče kroz imitiranje i to imitiranje ne ide samo na razini ponašanja, već na razini cijele energetske strukture i obrazaca. I to je ono što sam uviđala ovih neprospavanih sati.
Teško mi je uopće riječima opisati dubinu i važnost ovoga u smislu prekidanja tih energetskih obrazaca koji se ponavljaju kroz generacije. Slično stanje imali smo i u vrijeme „nevidljivog neprijatelja“. Sve teče na uobičajen način, a onda preko noći promjena. Neko vrijeme bili smo izolirani i odvojeni od uobičajenog svakodnevnog funkcioniranja, no i dalje smo morali raditi, plaćati račune, brinuti o obitelji, a iznutra emocionalni i mentalni kaos i nesigurnost.
U takvim situacijama čini se da nema vremena sjesti s unutarnjim stanjima, sagledati ih i vidjeti u kojem smjeru nas navode. Taj smjer je uvijek u smjeru rješenja i naše zaštite, samo što nismo naučili kako se ti signali slušaju, kako ih razumjeti, kako s njima surađivati… To nam i ne pada na pamet jer smo programirani kako je važno slušati samo naš racionalni dio, kako tijelo ne treba slušati već ga treba naprezati izvan njegovih granica jer je puno važnije od očuvanja fizičkog zdravlja i ravnoteže platiti račune i kupiti ne znam što te ispunjavati društvena očekivanja i slijediti često suluda pravila i trendove. Isto tako, naučili smo kako su mnoge emocije, koje se u takvim situacijama pojavljuju, negativne i čim su negativne na različite načine ih pokušavamo ne osjetiti. Neki biježe u posao i zapošljavanje svog uma, dok neki biježe u igrice, spavanje, depresiju, anksioznost…
Već sam rekla kako djeca uče imitiranjem, no nisam rekla kako su mala djeca prirodno intuitivna, prisutna, otvorenih osjetila za promatranje svega što se oko njih događa. Doslovno kao da imaju upaljenu kameru koja snima svaku najmanju pojedinost u danu. No, nisu to samo pojedinosti u danu, već i sve ono što energetski upijaju iz kolektivne svijesti. I sve te informacije pohranjuju se u podsvjesni um.
I što se dogodilo mnogima koji su u takvom razdoblju bili djeca u dobi između 0 – 7 godina?
Prirodno su osjetili da nešto nije u redu, da riječi i ponašanje roditelja ne prate ono kako se osjećaju. S obzirom da je ono što se događalo bilo previše i za odrasle, djeca nisu imala kapacitet, a nisu ni imala od koga učiti kako se nositi sa svime time što su osjetili, snimali i pohranili u svoje fizičko tijelo.
Shvatila sam kako sam tada zaključila da nije u redu slušati intuiciju, tihi unutarnji glasić, taj dio sebe koji jednostavno predosjeti nešto i omogućuje mi djelovanje u smjeru moje dobrobiti i onih koji me okružuju. Kao da sam tada taj dio sebe potisnula, stavila pod ključ iza visokih zidina, jer sam zaključila kako je jedino moguće preživjeti, ako ne slušam ono što osjećam. Unutar sebe izgradila sam ratište između različitih dijelova sebe i onaj najvažniji dio proglasila neprijateljem. Umjesto da životnu energiju ulažem u stvaranje i aktivnije služenje dobrobiti Cjeline, tu energiju suludo i nesvjesno trošim na unutarnje ratište.
Tako se programiraju „živi zombiji“ i odvaja nas se od intimne povezanosti sa Svime Što Jest/Bogom/KakoGodToNazvali, odnosno od vlastite moći, kreativnosti i snage da svojim darovima služimo Cjelini.
Sada kada sam to osvijestila, mnoga svoja uvjerenja, iskustva, zaključke… mogu vidjeti iz drugog kuta. Mnoga zamjeranja i povrede zamijenilo je razumijevanje i suosjećanje, a u takvim unutarnjim pomacima leži ključ iscjeljenja.
S ljubavlju,
Rebeka
