- Rebeka Štimac Vukmirović
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Podsvijest ću objasniti iz vlastitog iskustva „kopanja“ po svojoj i tuđim podsvijestima. Dodat ću ovdje i ono što sam čula u predavanju Matiasa De Stefana, a koji je lijepo i jednostavno opisao suodnos između svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog dijela bića. Kaže kako je svjesno u ulozi pisca, podsvijest su scenografija, gledatelji (i sve ostalo što omogućuje da se neka predstava odigra – ovo je ono što bih dodala ovdje), a nesvjesno su glumci (živa energija koja omogućuje utjelovljivanje ispisanih uloga i priča).
Podsvijest je sve ono što postoji u našem cjelokupnom Biću ispod uobičajene razine svijesti. To je poput superračunala koje pohranjuje sve što smo ikada čuli, doživjeli, vidjeli, osjetili, zaključili… Neke pohranjene informacije koriste se jako često i zbog toga im se jednostavno i lako pristupa (kao npr. kako hodati, govoriti materinji jezik, jesti, prati zube…), dok se neke informacije koriste jako rijetko ili su korištene samo jednom, zbog čega nam se može činiti da su te informacije zaboravljene ili zauvijek izgubljene (npr. što smo sve doživjeli dok smo imali 12 godina i 136 dana).
Kad smo učili hodati, svaki korak koji smo radili, pokret ruku, pomak mišića sa svrhom održavanja ravnoteže, imali su našu punu pozornost. Isto tako, kad smo svladavali bilo koju novu vještinu bio je potreban pojačan fokus na ono što radimo i kako radimo, da bi se sve to povezalo u smislenu cjelinu. Nakon takvog pojačanog svjesnog fokusa možemo osjetiti umor i/ili osjećamo zamor očiju, glavobolju, napetost mišića… Spavanje nakon takvih napora djeluje blagotvorno te omogućuje da sve prikupljene informacije sjednu na svoje mjesto.
Kad često ponavljamo neku radnju, u podsvijesti se stvaraju jaki energetski obrasci i dobro utabani neuronski putevi.
Npr. svladali smo vožnju automobilom, tu vještinu koristimo svakodnevno i kad sjednemo u automobil s namjerom da se odvezemo na željeno odredište, u našoj podsvijesti pokreće se program „vožnja automobila“. Kad se program pokrene, ne moramo svjesno misliti o tome što rade ruke i noge. Kao da svi dijelovi tijela znaju kad što trebaju napraviti bez mnogo napora. Neki ljudi voze toliko automatski da se umjesto trenutnom prometnom situacijom bave mobitelima, što može biti vrlo opasno budući da prometna situacija nikad nije ista, iako im je put kojim voze više nego poznat.
Program „vožnja automobila“ je praktičan i koristan program, a način funkcioniranja podsvijesti omogućuje uštedu naše energije. Kako bi nam život izgledao kada bismo sve što radimo morali raditi na način kao da radimo prvi puta? To bi trošilo puno energije, bili bismo puno umorniji, sporiji, manje efikasni, a paralelno obavljanje nekoliko radnji bilo bi gotovo nemoguće ili nemoguće.
Podsvijest je zapravo praktična i itekako nam koristi sa svrhom preživljavanja u fizičkom, socijalnom, psihičkom, ekonomskom i drugim aspektima života. Ali podsvijest nema mogućnost procjene što je dobro, a što nije. Kako se informacije u nju pohrane, tako se i koriste. Mogli bismo reći da funkcionira kao „copy – paste“. Isto tako, sama po sebi nema mogućnost da izbriše programe koji više nisu korisni ili da procjeni kada neki program treba nadogradnju. Tome služi svjesni um.
U svakodnevnom životu, svjesni, podsvjesni i nesvjesni um stalno su u komunikaciji i suradnji te se njihove funkcije isprepliću. I ne moramo znati kako sve to funkcionira, no korisno je razumjeti kako raditi s time u slučajevima kada se učestalo aktiviraju zastarjeli programi koji su nam nekad bili korisni, no sada to više nisu.
Recimo da je netko odrastao u obitelji u kojoj je verbalno i/ili fizičko nasilje bilo svakodnevna pojava. Taj netko bi u podsvijesti mogao imati programe koji se aktiviraju pri bilo kakvom glasnijem govoru ili naglom pokretu prema njima. Kad se ti programi aktiviraju, reakcije mogu biti svakakve, ovisno o životnom iskustvu – neki će se naglo trzati, neki će osjećati strah, neki će automatski sve protumačiti kao napad i onda će se povlačiti ili možda uzvratiti verbalnom/fizičkom agresijom… I ti programi možda mogu spasiti glavu kad netko zaista napadne tu osobu, no ako netko u njihovoj prisutnosti psuje ili glasno priča zato što su doživjeli nešto stresno prije nego su došli u kontakt s tom osobom iz primjera ili netko u tramvaju izgubi ravnotežu pa naglo „poleti“ prema toj osobi, taj podsvjesni program može izazvati više štete nego koristi.
Osim reakcija, u podsvijest se spremaju i drugačije vrste informacija koje prepoznajemo kao riječi koje izgovaramo ili učestale misli. Osoba iz primjera mogla bi imati programe: „Tko se tuče, taj se voli.“, “Ljubav boli.“, “Nježnost je za slabiće.“, “Čuju me samo kad se derem.“, “Poštuju me samo kad me se boje.“, „Čovjek je čovjeku neprijatelj.“…
Kada se takvi programi/vjerovanja aktiviraju u međuljudskim odnosima, naročito onim bliskim i intimnim, ali i profesionalnim, mi reagiramo na nama poznat i dobro uhodan način koji može uzrokovati mnogo nepotrebnih konflikata, drame, nezadovoljstva, stresa i slično.
Takve programe je korisno mijenjati. No, pitanje je kako?
Postoji mnogo načina i neki od njih su dugotrajni i mukotrpni, a neki od njih su lakši, brži i jednostavniji.
Ako programe pokušavamo promijeniti samo svjesnim naporom – promjenom načina razmišljanja, promjenom navika itd., vrlo vjerojatno ćemo doživjeti mnogo unutarnjih otpora, konflikata, trebat će mnogo napora, truda, vremena i općenito energije, a rezultat takvih napora bit će upitan i nestabilan. Zbog toliko uloženog napora skloni smo sami sebe uvjeriti da su se stvari promijenile, iako u određenim životnim situacijama možemo prepoznati iste ponavljajuće obrasce, koji se možda odigravaju na drugačijoj „pozornici i s drugim glumcima“.
Tada nam je nekad teško priznati sami sebi da se naš trud nije baš isplatio, zbog čega možemo ući u obrambeni stav prema kreiranim pričama o promjenama u našem životu, što često rezultira projekcijama, osuđivanjem, prosuđivanjem, napadanjem, vrijeđanjem, okrivljavanjem drugih ljudi/sustava… za stvari koje nam se u vlastitom životu ne sviđaju.
Lakši, brži, jednostavniji i nježniji način je mijenjanje podsvjesnih obrazaca na bilo koji način koji omogućuje umu da uđe u alfa ili još bolje theta/delta moždane valove.
Najviše sam radila s theta moždanim valovima, pa ću se zadržati malo na tome. Svi ljudi svaki dan iskušavaju theta moždane valove dok spavaju, tako da to nije ništa neprirodno niti čudno. Kad svjesno vježbamo ulazak u theta moždane valove, tada možemo biti u tom stanju uma bez da zaspimo. Svjesni smo onog što se događa oko nas i u nama, čak bih rekla da sam u tom stanju svjesnija i osjetljivija na suptilne energije, nego kad nisam u theta stanju. To stanje umiruje i opušta.
Iz tog stanja uma, poprilično je jednostavno uz pomoć namjere i fokusa mijenjati programe u podsvijesti. Tada nismo više samo oni koji si instaliraju tuđi gotov program u svoje superračunalo, već postajemo i programeri. Kad iz tog stanja svijesti povučemo neki program i umjesto njega instaliramo drugi, stari neuronski putevi se kidanju i stvaraju se novi. No, tu priča ne staje i to je zapravo tek početak promjene, a promjena se potvrđuje izborima u svakodnevnom životu.
Vratimo se na našu osobu iz primjera. Recimo da se na taj način maknu naučeni obrasci trzanja i shvaćanje da je svako naglo fizičko približavanje prijetnja. Kad se ta osoba ponovno nađe u javnom prijevozu te zbog gubitka ravnoteže netko „poleti“ prema njoj, svjesni um tad može bez unutarnjeg konflikta izabrati novi program koji kaže „Ovo nije napad, čovjek je samo izgubio ravnotežu.“, ali može i ponovno izabrati stari program.
Ako je promjena podsvjesnih obrazaca osobi legla već tijekom reprogramiranja, tada je vrlo vjerojatno da će s lakoćom izabrati drugačiju reakciju nego inače. No, ako se promijenio samo dio nekog većeg i složenijeg podsvjesnog obrasca, tada je moguće da će osoba neko vrijeme malo birati stari, a malo novi program sve dok se taj veći i složeniji podsvjesni obrazac ne otpusti u većoj mjeri/u cijelosti. Zbog toga reprogramiranje podsvijesti može trajati neko vrijeme i pomalo podsjeća na guljenje slojeva luka.
S ljubavlju,
Rebeka
