- Rebeka Štimac Vukmirovć
- Arhiva portala Epoha
Znam, u posljednje vrijeme nisam redovita u pisanju. Nije da nemam o čemu pisati, već ima previše toga što se događa na razini koja nije verbalna i mentalna, već iskustvena, osjećajna, senzorna (ukratko, energetska). Tu razinu ponekad je izazovno pretočiti u riječi pa se ulovim kako nalazim tisuću i jedan „logičan“ razlog zašto ne bih pisala sada, a onda se i život posloži tako da izgleda kao da „nemam vremena“.
Od početka jeseni ponovno osjećam tektonske promjene u sebi. Sve je započelo odlaskom liječnici opće prakse zbog alergije o kojoj sam pisala prije dosta vremena. Razgovor s njom i sumnja na određene zdravstvene probleme slomili su unutar mene mnoge otpore, maske i kočnice… Nakon toga dogodilo se i još se uvijek događa mnogo toga na različitim područjima mog života. O tome sada neću pisati jer bi ovaj tekst mogao završiti kao knjiga.
Danas želim podijeliti jedno iskustvo koje mi je bilo zaista značajno i transformacijsko. Najbolje od svega je što je primjer zapravo vrlo banalan, svakodnevan, no zbog mog ne baš uobičajenog pristupa životu, postao je čaroban.
Gledala sam sa suprugom seriju „The Great“ o ruskoj carici Katarini. O ovoj seriji nisam prethodno čula ništa, nisam čak ni znala da postoji, ali me toliko privukla da sam bez razmišljanja odlučila da ćemo je gledati. Suprug je na to pristao. Već je navikao da biram filmove i serije po nekom ključu koji nije jasan ni njemu ni meni te da nekako izaberem upravo ono iz čega možemo dobiti nešto više za sebe i nas, osim pukog gledanja u ekran kako bismo „ubili vrijeme“ i ne mislili o svakodnevnim izazovima.
Uz to, prvi put smo zajedno počeli čitati knjigu „Emocionalni kod“ (Bradley Nelson), koja bi, iz moje perspektive, trebala biti obavezna u svakom domu. To je zapravo vrlo praktičan i jednostavan priručnik koji nas uči kako sebi i drugima pomoći u otkrivanju i otpuštanju emocija koje su negdje unutar nas potisnute, blokiraju slobodan protok energije, utječu na naše fizičko i psihičko zdravlje te na međuljudske odnose.
U jednoj epizodi serije jedan od glavnih likova umire tako što s konjem prelazi zaleđeno jezero. Odlazi od voljene osobe, a u trenutku kada se čini da se predomislio i želi se vratiti, led puca, on s konjem pada u vodu i utapa se.
Ta scena u meni je izazvala lavinu nečega što nisam znala opisati. Postala sam nemirna, hodala po sobi gore-dolje poput bijesne životinje i čekala da mi se suprug pridruži u istraživanju pitanja što se u meni događa uz pomoć spomenute knjige. Nisam ga mogla dočekati i krenula sam sama.
(Ovdje želim napomenuti da informacije iz knjige ne koristim doslovno onako kako su opisane, već ih povezujem sa znanjima i vještinama iz Theta Healinga, kao i drugih metoda kojima se bavim.)
Mišićnim testiranjem otkrila sam da se radi o emociji jada. Obično ne gledam definicije emocija u knjizi, no ovaj put jesam. Jad je opisan kao univerzalna reakcija na težak gubitak – patnja zbog gubitka voljene osobe, nesreće, katastrofe…
Dodatnim istraživanjem otkrila sam da je ta emocija povezana s osobnim iskustvom (smrt majke dok sam imala 11 godina), s iskustvima mojih predaka, kolektivnom sviješću, povijesnim razinama i razinom duše. Ukratko, gotovo svi ljudi kad-tad izgube nešto što im je važno, a taj gubitak zaista boli – na svim razinama našeg bića.
Suprug mi se tada pridružio i pomogao mi u procesu otpuštanja emocije. Dok je on radio na tome, ja sam plakala kao da nikada neću prestati, osjećala kao da mi netko zabada noževe u crijeva i bol u prsima, kao da mi je srce slomljeno u bezbroj komadića nepovratno.
Nakon tog procesa, svi mišići tijela boljeli su me i osjećala sam golem umor. Otišla sam na spavanje, ali proces vezan uz emociju jada (moja vjerovanja, otpori, strahovi…) nastavili su se preslagivati unutar mene. Drugi dan, kada sam zalijevala biljke, sve to što se unutar mene preslagivalo konačno sam mogla barem djelomično razumjeti na mentalnoj razini.
Shvatila sam kako svi u sebi nosimo energetski utisak i otisak te boli zbog gubitka nečega ili nekoga nama zaista važnog i vrijednog. Ta bol je doista intenzivna, ne znamo s njom izaći na kraj pa smo naučili kako je potiskivati i „kontrolirati“ kroz različite mehanizme obrane, vjerovanja, stavova, ponašanja i slično. No, ti mehanizmi zahtijevaju ogromnu količinu naše energije. Da bismo ih održali na životu, svakodnevno ih hranimo, što nas onda dovodi do stanja u kojem dominiraju kaos, neprijateljstvo, nemoć, strah, brige, stres, osjećaj ugroženosti, nepravde, bolesti, zagađenja prirode…
Mnogi naši postupci imaju istu skrivenu svrhu – izbjeći bol, zaštititi se od gubitka. No to je iluzija. Kad-tad ćemo nešto izgubiti. A kako bismo izbjegli bol, nerijetko odabiremo napasti prije nego što nas netko napadne, ostaviti prije nego što nas netko ostavi, ulaziti u površne odnose, odnose u kojima ne osjećamo povjerenje i podršku…
Drugim riječima, kako bismo izbjegli bol, nesvjesno si oduzimamo boje života. Umjesto da punim plućima uživamo u svim nijansama – ugodnim i neugodnim – mi život pretvaramo u sive tonove kako bismo se zaštitili. No sve dok u sebi nosimo otisak te boli, svaki gubitak, ma koliko se činio malim, samo se slaže na već postojeću, neizrečenu bol.
Čini mi se da još nisam ni svjesna koliko me ovo iskustvo zaista transformiralo. Osjećam se lakše i slobodnije – sve zahvaljujući jednoj sceni iz serije i radu na emocionalnom tijelu. Čini mi se da je rad na emocijama ključan za sve nas u ovom specifičnom trenutku u kojem živimo. To je jedan od načina na koji možemo povratiti osjećaj moći i slobode izbora.
Život nam neprestano pokazuje što u sebi nosimo i što nas koči da živimo punim plućima – kroz sve što nas okružuje. U ovom primjeru, to je bila serija i knjiga. No znakovi mogu doći iz bilo čega – reklame, razgovora, oblaka, vjetra, snova, bolesti, društvenih previranja… samo nastavite niz.
Jedino što mi biramo je način kako gledamo i koristimo sve to što se događa oko nas – za vlastitu stagnaciju ili za vlastitu evoluciju.
S ljubavlju,
Rebeka
