U samoj sebi, ali i u drugima, primjećujem mnogo kontradiktornosti i mnogo neravnoteža. Neke od njih u zadnje vrijeme dolaze kao lekcije u snovima. Ispričat ću vam o čemu se radi na primjeru osjećaja manje vrijednosti i potrebe da izvana dobivamo potvrdu naše posebnosti i vrijednosti.
Dinamika između te dvije krajnosti može se u svakodnevnom životu pokazivati na mnoge načine, u mnogim i različitim aspektima života, u jednom odnosu na jedan način, u nekom drugom odnosu na drugi način ili čak u jednom odnosu nekad na jedan način, nekad na drugi… Kombinacija i varijacija na temu je bezbroj i sve to manje je važno.
Važnije je osvijestiti dinamiku tih energija unutar sebe i odlučiti što ćemo s tim spoznajama o sebi napraviti. I što god odlučimo nema pogrešnog i ispravnog, jer poanta svega je učenje lekcija, a duši je sasvim svejedno kada i na koji način će te lekcije naučiti, važno joj je samo da ih nauči.
U mom slučaju, a vjerujem da to nije samo moj slučaj, dio mene smatra da ne vrijedi, da nikome nisam važna. Nazvat ćemo taj dio mene ranjeno dijete, koje je usamljeno i tužno, jadno i željno ljubavi i pažnje. Taj dio mene izlazi na površinu u različitim situacijama u životu. Nekad je to izoliranje, odbijanje novih iskustava, novih prilika.
Nekad mi sine neka ideja na pamet koju ne pretvorim u stvarnost jer nađem tisuću i jedan razlog zašto ta ideja ne može uspjeti i zašto se ne isplati niti pokušati. Nekad u najbliskijim odnosima imam dojam da me se uzima zdravo za gotovo i iskorištava. Sve te situacije zapravo nose istu poruku – dio mene nema osjećaj da vrijedi, dio mene smatra da ne vrijedi, a situacije su samo prilike da se ti dijelovi mene reflektiraju kako bih ih shvatila i prepoznala, a onda odlučila što ću s tim napraviti.
Također, koliko god mi to bilo na neki način teško priznati, jedan dio mene želi biti bolji od drugih. To bolje u različitim situacijama znači različite stvari – opuštenija, pametnija, sposobnija, kreativnija, važnija, uspješnija, organiziranija, pravednija… Nastavite niz. Svejedno je. Svaki pokušaj uspoređivanja u kojima na suptilan ili manje suptilan način pokušavamo dati savjet nekome da bi trebao nekako drugačije (a taj netko nas nije pitao za savjet), upućuje upravo na ovu dinamiku, htjeli mi to priznati ili ne.
Svaki pokušaj isticanja: „Ja bih to drugačije/bolje/brže…“ upućuje na istu stvar. U pozadini ovakvih situacija, također se nalazi osjećaj manje vrijednosti. Taj osjećaj stvara potrebu da se dokažemo i da nađemo dokaz u vanjskoj stvarnosti da vrijedimo. No, takva dinamika samo je vrtnja u istom krugu i produbljivanje patnje jer ne shvaćamo poantu. Nitko i ništa izvana ne može nam pružiti to što tražimo i trebamo. Sve što nam treba postoji u nama i jedino kako možemo zadovoljiti tu potrebu je da iscijelimo dio sebe koji smatra i osjeća da ne vrijedi, da shvatimo svoju vrijednost koju ništa na ovom svijetu ne može umanjiti. Vrijednost dolazi iz naše duše, iz naše povezanosti s božanskim, kroz bivanje u sada i ovdje mišlju, riječju i djelima.
Kad se u radu sa sobom suočim s takvim činjenicama koje me zabole i koje mi je zapravo teško priznati, primjećujem i što se unutar mene događa. Ti unutarnji tokovi energija idu u raznim smjerovima, samo kako se ne bih odlučila za stvarnu promjenu, već kako bi se održalo vjerovanje i osjećaj da ne vrijedimo. I to se ne događa svjesno, jer tko bi sam sebi želio ostati u patnji, ako zna što uzrokuje patnju. To se događa jer podsvijest ne zna drugačije, jer ne zna tko je ako osjeti i spozna vlastitu vrijednost, jer se podsvijest boji da će se dogoditi nešto strašno ako će početi funkcionirati drugačije od većine ljudi na kugli zemaljskoj. Ima tu još slojeva, no, zaustavit ću se ovdje. U meni se javi glasić krivnje i osuđivanja same sebe – kako sam si to mogla raditi, kako sam mogla biti tako slijepa i glupa, nisam sposobna to promijeniti… i slične misli nakon kojih se osjećaj manje vrijednosti samo još produbljuje, a ne iscjeljuje.
No, u tom trenutku postoji izbor primijetiti i tu dinamiku i odlučiti drugačije. Odlučiti biti zahvalan, suosjećajan i nježan prema sebi, reći samoj/samom sebi: „Odlično! Divna lekcija. Divna spoznaja. Divna prilika za drugačije. Hvala na uvidu, na sposobnosti da to shvatim, na vođenju, na staroj meni koja mi je omogućila da dođem do ovog trenutka. Kako su na svakom koraku bili znakovi koji ukazuju na lekciju o osjećaju manje vrijednosti, tako ću sigurno na svakom koraku imati prilike uočiti i učiti kako uistinu prepoznati i osjetiti svoju autentičnu vrijednost.“
Svoju vrijednost moguće je spoznati tek kad smo spremni primjećivati vrijednost u svemu i svima oko sebe, primjećivati božansko u svemu i svima oko sebe. Kako god to bilo teško prihvatiti i možda shvatiti, ali to znači vidjeti vrijednost i božansko i u ljudima i situacijama koje nam predstavljaju najveći izazov.
S ljubavlju,
Rebeka
