- Samanta Knežević
Postoji u svakom čovjeku jedan glas koji ne govori glasno, koji se ne nameće i koji ne traži da ga se sluša ali koji uvijek, bez iznimke, zna istinu.
Taj glas zove se intuicija, taj tihi, duboki osjećaj koji dolazi iznutra prije nego što ga razum stigne objasniti, prije nego što logika stigne složiti argumente, prije nego što okolina stigne reći svoje mišljenje i koji je, ako ste ikada bili dovoljno tihi da ga čujete, uvijek bio u pravu.
Svi smo ga barem jednom iskusili, to je onaj nelagodni trzaj u prsima koji kaže da nešto nije u redu iako sve na površini izgleda savršeno, onaj neobjašnjivi poriv da se makneš iz prostorije, da napustiš neko društvo, da nešto ni u kojem slučaju ne potpisuješ, da nekamo ne ideš, da ne vjeruješ u to što ti netko priča, ili naprotiv, onaj topli, mirni osjećaj sigurnosti koji ti iznutra govori da ideš u pravom smjeru ili koji ti kaže da je nešto sigurno točno iako ne možeš to dokazati niti jednom jedinom činjenicom.
I što obično činimo s tim našim unutarnjim glasom? Najčešće ga utišamo, racionaliziramo, preglasamo tuđim mišljenjima i vlastitim strahom te krenemo dalje kao da ga nema, a onda, kada se dogodi točno ono na što nas je taj glas upozoravao, kažemo sebi u tišini ono što svi znamo: trebala sam slušati sebe.
Svaka žena koja je ikad bila majka zna što je majčinska intuicija – ona neobjašnjiva, gotovo životinjska sigurnost koja dolazi bez podataka i bez dokaza, koja zna da je nešto s djetetom krivo, iako doktori kažu da je sve u redu, koja osjeća opasnost u situacijama koje izgledaju bezopasno, koja prepoznaje laž u smiješku koji bi svakoga drugog prevario.
Priroda je tu intuiciju brižno ugradila u majke, jer bez nje preživljavanje ne bi bilo moguće i ona nikada u svojoj srži ne griješi, griješe samo oni koji je ignoriraju. No majčinska intuicija samo je jedan od oblika onoga što svaki čovjek nosi u sebi, samo je najvidljiviji i najlakše prepoznatljiv izraz nečega što je duboko i univerzalno ljudsko, nečega što je puno starije od svakog sustava, svakog obrazovanja i svake ideologije kojom su nas oblikovali.
Društvo koje je izgrađeno na kontroli ne može sebi priuštiti ljude koji slušaju sebe iznutra, jer čovjek koji sluša svoju intuiciju ne može biti lako manipuliran, ne može mu se prodati nešto što ne treba, ne može ga se uvjeriti da pristane na ono što mu duboko unutra ne sjeda. Upravo zato nas sustav od malih nogu uči da se ne smijemo pouzdati u vlastite osjećaje, da su osjećaji nepouzdani i subjektivni, da trebamo dokaze i mišljenja stručnjaka i odobravanje okoline, da je ono što osjećamo unutra manje vrijedno od onoga što nam netko izvana servira kao istinu.
Škola nas nagrađuje za analizu i kažnjava za intuiciju, posao traži podatke i prezentacije, a društvo gleda s podsmijehom na svakoga tko kaže da je nešto osjetio, a ne dokazao. I tako, polako, tiho, generacija za generacijom, naučimo da taj glas stišavamo, da ga se gotovo sramimo, da ga zakopamo ispod slojeva tuđih mišljenja i vlastitih racionalizacija sve dok ga više gotovo niti ne čujemo, ali on nikada ne nestaje, samo čeka.
Moderna znanost, ona ista koja nas je učila da osjećaje ne treba uzimati ozbiljno, počela je u posljednjim desetljećima dokumentirati ono što su mudre kulture znale tisućljećima – da ljudski živčani sustav prima i obrađuje informacije iz okoline na razinama koje svjesni um ne dostiže, da crijevni živčani sustav koji nije slučajno prozvan drugim mozgom šalje signale koji se manifestiraju kao osjećaji u tijelu prije nego što ih racionalni um registrira i da su oni koji su naučili slušati te signale statistički značajno uspješniji u donošenju odluka od onih koji se oslanjaju isključivo na analizu.
Intuicija nije magija i nije mistika, ona je najstariji i najsofisticiraniji instrument koji čovjek posjeduje, instrument koji je evolucija brusila milijunima godina i koji nosi u sebi mudrost daleko stariju od svake knjige i svake teorije.
Svaki put kada sam u životu ignorirala taj tihi glas iznutra, svaki put kada sam njegovu jasnu poruku preglasala tuđim savjetima, društvenim očekivanjima ili vlastitim strahom od toga da budem “nerazumna” skupo sam platila tu cijenu i uvijek se, bez jednog jedinog iznimka, ispostavilo da je taj glas od samog početka znao točno o čemu govori.
I nije to iskustvo samo moje, pitajte bilo koga dovoljno iskrenog da vam odgovori i čut ćete uvijek istu priču: trebao sam slušati sebe, osjećao sam to, ali nisam htio vjerovati. Pitanje koje se nameće je zašto smo toliko dobro naučili ne vjerovati jedinom glasu koji za nas nema skrivene namjere, koji nam ne pokušava nešto prodati, koji ne štiti vlastite interese i koji ne može lagati jer nije naučio kako? Zašto smo dozvolili da ovaj svijet utiša u nama glas istine koji je naš najbolji vodič, najiskreniji prijatelj i najveći zaštitnik?
Odgovor je i jednostavan i tužan: jer smo bili sustavno, strpljivo i vrlo temeljito programirani da ga ne čujemo, jer je sustav koji nas okružuje cijelo stoljeće ulagao u to da između nas i naše vlastite istine postavi što više buke, što više vanjskih autoriteta i što više sumnje u vlastitu unutarnju mudrost.
Povratak intuiciji nije ezoterija i nije bijeg od razuma, to je povratak sebi, povratak najdubljem i najpouzdanijem dijelu onoga što jesmo, povratak onoj tihoj, mirnoj sigurnosti koja ne treba ničije odobrenje, jer dolazi iz mjesta koje ne zna za laž. Tijelo pamti ono što um zaboravlja, osjećaj zna ono što logika ne može dosegnuti i taj tihi glas koji vas probudi usred noći s nemirom koji ne znate objasniti ili koji vas zaustavi na pragu odluke s osjećajem koji ne možete racionalizirati, taj glas je jedini koji vam nikada, ni u jednom trenutku, nije lagao, dok ste vi upravo zbog toga što ga niste htjeli čuti cijelo vrijeme živjeli u laži. Naučite ga slušati, jer sve što u bilo kojem trenutku trebate znati – već je u vama, ako ste dovoljno hrabri da čujete što vam vaš unutarnji glas govori
