Empat je osoba koja osjeća dublje, vidi ranije i razumije šire. On ne sluša samo riječi, nego i tišinu između njih. Upravo zato tama često traži empata, jer u njegovoj prisutnosti može predahnuti, nahraniti se, sakriti ili se čak praviti da se liječi.

No, tu dolazimo do ključne istine koju se rijetko tko usuđuje izreći naglas. Empat nije rođen da bude žrtva. U početku, empat privlači tamu, jer nudi razumijevanje bez osude. On vidi potencijal, vjeruje u promjenu, daje šanse. I često izgara pokušavajući spasiti ono što se ne želi spasiti. To je faza učenja. Bolna, iscrpljujuća, ali nužna.

Jer, u jednom trenutku dolazi do prekretnice. Empat koji preživi dovoljno susreta s tamom magistrira tamu. Ne tako da joj se preda, nego tako da je u potpunosti upozna. Uči njene obrasce, manipulacije, maske i trikove. Prestaje romantizirati bol. Prestaje vjerovati da je njegova dužnost spašavati druge po cijenu sebe.

I tada se događa transformacija. Svjetlo više nije naivno. Dobrota više nije slijepa.

Empat postaje otporan na manipulacije, pronicljiv, mudar i pametan. Neki empati tada razviju ono što psihologija danas naziva ‘dark empath’, ne u smislu zla, nego integriranog svjetla i tame. To su ljudi koji i dalje duboko osjećaju, ali više ne dopuštaju da se tim osjećajima manipulira. Znaju postaviti granice. Znaju reći – ne. Znaju otići kada dođe trenutak da zaštite sebe.

‘Dark empath’ vidi tamu, ali više je se ne boji. I, ono što je najvažnije – više joj ne služi.

Takvi ljudi više ne privlače kaos. Ili, ako ga i privuku, on se ne zadržava u njima. A tama instinktivno osjeti kada više nema izvor energije, već ogledalo.

Možda je upravo zato tama uvijek iznova privučena empatom, ali samo dok empat ne shvati tko je. Jer, kada svjetlo postane svjesno sebe, tama gubi svoju moć. I to nije kraj empatije.

To je njen zreliji oblik.