Bilo bi žalosno da ne dolazimo ni do kakvih promjena i spoznaja nakon par desetljeća življenja. Jedino ako nismo živjeli, nego smo spavali i puštali da nas “voda nanese”, kud ona hoće… Pa i tad bismo nešto trebali naučiti… To mi je sve jasno.

Ali, zadive me mladi ljudi. Rađaju se već s popriličnom količinom znanja i mudrosti. Rađaju se s već osviještenom intuicijom i dobrim poznavanjem metafizike. Susrećem ih u stvarnom životu i tu na fejsu. Mladi su, a pišu knjige, pišu stvari, koje nisu školski sastavci, već priče koje ne može napisati onaj koji nema dubine u sebi.

Zagrebali su ispod površine i poznaju mnoge zakone života. Trenutna slika svijeta može biti izuzetno poražavajuća. Ako gledam negativnosti i poremećaje, ima ih na svakom koraku. Znam da je to “normalno”, jer se generalno svi jako malo bavimo sami sa sobom. I puno je pretežno zatvorenih srca.

Puno je “oštećenja” ljudske psihe i često osjetim kako ljudi nemaju ni mrvu emocionalne I duhovne inteligencije. Možda samo umnu, a ponekad niti to, što je poprilična tragedija. Ne sudim. Samo sagledavam. Bude mi žao… Kako to popraviti, pokrenuti i reciklirati? Ne mogu tu apsolutno ništa, osim zaštititi sebe.

Pa se onda opet divim tim mladima, mlađima, kako znaju “držati” visoki nivo svijesti i cjelokupne energije. Jer svi smo mi povezani i utječemo jedni na druge. Lako se zaštiti od nečeg lošeg, kada je očito. A vrlo je često prikriveno nekim milim licem i dobrim riječima. Samo intuicija ukazuje na pravu istinu.

Mnogi govore da je intuicija uvijek točna. Neki to negiraju. Okreću se svom brbljivom umu i intuicija postaje nečujna… Moje je iskustvo da je intuicija nepogrješiva. Kad je god nisam poslušala, upala bih u neke nevolje, čak i u loša životna stanja. Zahvalna sam joj što je danas poprilično glasna i jasna.

Mogu slobodno reći da je “lako meni”, jer sam u ovim godinama ipak uvidjela tko sam i što sam, ne u cijelosti, ali ipak za sada dovoljno. Istovremeno vidim da svemu tome i nema granica. Pa što bude, bude… Na trenutak pomislim “a što bi bilo da sam nešto od toga svega znala prije dvadeset ili trideset godina?”

A onda se sjetim da su te godine morale postojati baš takve kakve jesu i imaju svoju svrhu. I mrtvilo i letargija su potrebne. Sastavni su dio života.

Nakon toga mogu uvidjeti posljedice. Mnogim mladim ljudima nisu potrebni periodi letargije i mrtvila. Rodili su se s uporištem u sebi. Nisu se dali kastrirati okolinom. Imaju vjere u sebe. Odmah popravljaju oštećenja i odmah kreću sa zacjeljenjem svojih rana. Svjesni su emocija. Imaju izraženu emocionalnu inteligenciju. I duhovnu. Duševnu.

Rađaju se nova djeca. Izraženog oblika pravoga čovjeka. Rađaju se djeca s otvorenim srcima i ne daju nikome da im ga zatvori. Nije li to prevelika radost i nada?