A volimo se, ako smo slični, ako nosimo taj divni zapis Ljubavi u sebi. Volimo se, jer ne prodiremo nasilno u sferu zvanu “samo ja” ili “samo Tvorac i ja”. Ne silujemo taj prostor. Poštujemo ga. Odnosimo se prema toj sferi kao da je svetinja. Jer i jest svetinja. Nema sile i zvukova koji će nas uplašiti…

Profinjeno, nenametljivo se poslože puzzle, koje tvore skladnu živu sliku. Kao jezero, planina, nebo i obala puna zelenila. I svaki dio može biti u svojoj ljepoti… Ne treba se željeti svidjeti drugima… Nema tu potrebe ili koristi. Jer se možemo svidjeti krivima i tvoriti disharmoniju. Iako je i to iskustvo, vjerojatno mnogima potrebno… A onda, kad se svidimo samome sebi, bez dokazivanja i prodiranja u tuđe sfere, svidimo se i “svojima”.  I onda smo tamo, gdje moramo biti.

Svatko uvijek govori sebe. Govori o svojim željama, patnjama, čežnjama… Jer samo proživljeno se upisuje u stanice našeg bića. Svatko je od nas svijet za sebe. Nije naše da osvajamo svjetove, već da nađemo sebi slične i pročavrljamo.  Mi smo jedni drugima gosti.

Kad ulaziš u tuđu kuću, zna se kako se ponaša. S poštovanjem.

Zanimljivo je da smo svi mi stanice jednog velikog i veličanstvenog organizma. Stanice među sobom komuniciraju. Ali svaka ima svoju zaštitnu opnu. Zdrava stanica nikada nasilno ne prodire u drugu. Jer joj nije potrebno. Uživa u svome zdravlju i isijava ga. Samo bolesna stanica napada drugu i želi je promijeniti.

Zato, svi sanjari, vizionari, istraživači duše i Ljubavi, moraju učvrstiti svoju zaštitu. Trebalo mi je više od pola stoljeća da shvatim koliki je Život dar. Koliko je to blago… I otkad sam udahnula Ljubav, više neljubav ne prihvaćam.

Najljepše od svega: udahnula sam mali, sitni komadić Ljubavi i znam da postoji njeno nepregledno i beskonačno prostranstvo, koje želim otkriti. Sama spoznaja o toj beskonačnosti me toliko raduje, da bih vrisnula od sreće i skakala kao malo dijete.

Još ljepša spoznaja: strpljivost!

Strpljivost, dok koračaš prema tome Svemu, odlična je osobina. Raduje, ispunjava nadom i s njom možeš proživjeti, duboko i snažno, svaki svoj korak. Ne gubi se ni jedna boja, ni jedan miris, ni jedan okus…  I u stvarnom životu i u virtuali, pronašla sam sebi slične. Napokon. Predugo sam živjela s različitim, ne shvaćajuć’ i bivajuć’ neshvaćena…

Nisam tu da nešto dokazujem, već da istražujem i otkrivam, pronalazim sebi slične. Oni koji govore mojim jezikom. Ne odustajmo od svojih snova i vizija, ne odustajmo od Znanja, koje se kao bogata trpeza rasprostrla pred nama. Tu je. Samo trebamo okusiti i uživati u njenim neopisivim okusima…