Teško je sebi priznati da ovo što vidimo, percipiramo i proživljavamo, smo mi. Mi smo tvorci toga. Odnose s ljudima i pojavama koje imamo, stvorili smo mi sami sebi. Privukli smo točno one ljude i situacije u svoj život, koje smo trebali. Nema slučaja.
Teško si je to priznati, ako nismo zadovoljni s onim čime smo okruženi. Možda smo isfrustrirani. Možda nesretni. Pa krivimo okolnosti i druge ljude. Ako dublje razmislim, pojava frustracija i nezadovoljstva ima korijen u umišljenosti. Suprotnost umišljenosti jest poniznost.
Poniznost je osobina čovjeka koji prihvaća sebe takvim kakav jest, bez uljepšavanja, osude ili krivice. Kako uopće osvijestiti poniznost i njenu suprotnost: umišljenost?
Ako prihvatimo da smo tvorci svoje stvarnosti, onda nema mjesta umišljenosti da smo zaslužili neku drugu stvarnost. Previše smo ograničili pojave na dobre i loše. Postavili granice, uvjetovane svojim uvjerenjima i željama kako bi trebalo biti i kako bi se Život i ljudi trebali ponašati prema nama.
Čim izostane takva umišljenost, na snagu nastupa poniznost: ono što vidim, osjećam i proživljavam, sam ja. Tvorac sam toga. To je materijal s kojim radim i stvaram dalje.
Ogledalo. Svako ljudsko biće je okruženo mnoštvom ogledala. Ako ih promotrimo otvorenog uma i srca, otkrivat ćemo pravu istinu.
Teško je sebi priznati da imamo karakteristike, koje su posljedica naših unutarnjih neotkrivenih, nepriznatih i neželjenih strahova i frustracija. Nastali su tko zna gdje i tko zna kad. Zatomili smo ih, sakrili od sebe i čuvamo ih u sebi kao nekakav nepoželjni hematom.
U ljudskoj je prirodi da teži zdravlju. Ne želi hematome. Čuvar naše prave izvorne ljudskosti je naša duša. Naša duša nikada ne odustaje od nas. Ona je uvijek u kontaktu s Izvorom, iz kojeg teče pravo istinsko Znanje.
Da bi jasno primali impulse Znanja s Izvora, potrebna nam je ta poniznost (mirnog srca prihvaćati sebe takvima kakvi smo trenutno). Umišljenost da smo trebali dobiti nešto drugo od onog što trenutno imamo, da smo zaslužili bolje od toga čime smo okruženi, jest zid pred pravom istinom o sebi.
Umišljaj je predispozicija za bolest. Istina iza zida, nama nepoznata, jest zastrašujuća, dok ne srušimo zid. A onda vidimo da uopće nije strašna i da je možemo ponizno prihvatiti. Možemo je osvijestiti. I svjesno mijenjati na bolje. Što smo bistriji i otvoreniji iznutra, prema sebi, to je više Život takav prema nama.
