Osa te ubode, zatim se okrene u drugom smjeru i netragom nestane. Odleti daleko od tebe. Ubrizga u jednom trenu svoj otrov kroz tvoju kožu, olakša sebi život i pobjegne, dok ti nemaš vremena ni reagirati. Ostaneš se boriti s posljedicama njezina uboda, s otokom, svrabom i često jakim bolom. Mora li biti tako?
Tako stoje stvari i s ponekim ljudima. Pecnu te tamo gdje si najslabiji i brzo odu ne dajući ti mogućnost da odgovoriš, da im nešto objasniš, da se obraniš. Oni su rekli svoje, to jedino što ih zanima. Porasli su u svom egu i svom kratkovidom pogledu na svijet, drugo ih niti ne zanima. To im je i bio cilj. Da te ostave u tom stanju. Da razmišljaš, da se nerviraš i ljutiš na samog sebe što su tvoje riječi ostale visjeti u zraku, što su ostale paralizirane u grlu.
To su ljudi koji sebi olakšavaju život šireći otrov gdje god stignu. Prosipaju svoje otrove naokolo kako bi mogli stvarali nove, svježije i još efikasnije.
To trebamo stalno imati na umu. I ne trebamo nikada niti na trenutak brinuti zbog toga što se u datom trenutku nismo snašli, što nismo nekome zlonamjernom čovjeku odgovorili, jer bilo kakav odgovor takvim osobama, bilo kakvo pravdanje s njima, objašnjavanje ili još gore napad, ne bi imao smisla.
Nakon što te ubode i pusti svoj otrov, takvu osobu treba pustiti da ide dalje svojim putem i pozabaviti se sobom, a ne dozvoliti da se taj otrov širi dalje u tebi. Trebamo znati ohladiti zagrijanu emociju, jer to je uglavnom najbolje i često jedino rešenje. Naš se organizam brzo pročisti, a njihov ostaje zauvijek zatrovan.
