- Silva Knežević
- Pixabay
Sram je nešto što se može vidjeti još samo u igranoj formi na TV programu, no u praksi, osobito u javnom prostoru, taj je pojam poprilično zaboravljen pa ga je dobro barem povremeno zazvati, dok ne postane tek mrtvo slovo u rječnicima.
Nestao je potpuno iz komunikacije, s pločnika, iz haustora, prometa, javnog nastupa. Tolerira se sve. Sram je zapravo postao sramota u svakodnevnom, a i u javnom životu, jer: zašto baš ja da se sramim, ako krenem ukrivo. Čovjek se ponekad nepotrebno ogoljuje na različitim razinama, a ponekad, pak, neskromno traži što mu ne pripada, podmeće nogu ili priču svakome tko mu se učini preprekom na putu.
Mada nemam sluha, želim biti uspješan pjevač, iako nemam pameti, želim kontrolirati letove, nemam ukusa, bio bih dizajner, imam moć, upravljao bih svemirskim brodom, posudim diplomu pa poželim voditi ustanovu ili, pak, značajan resor.
U ovim našim vremenima i društvima eskalirajućeg japajakanja i sveprisutne, terorizirajuće kompetitivnosti jedino je još važno biti bolji i imati više od drugoga. Ne vodi se računa pri ostvarivanju cilja ni o sredstvu ni o cijeni, jer sve će to biti dobro naplaćeno ili će pak biti namireno napumpanim egom. Novi čovjek fokusiran je na materijalnu svrhovitost i na putu do dobitka ne priznaje nikakve prepreke; nije se u prepoznavanju vrijednosti puno promijenio od vremena faraona.
Nema srama. Osobito kad se u danom trenutku počnu medijski podmetati afere kojih nema, e, tad počnu igre bez granica. Kad nekome podmetneš aferu, javnost je gladno prihvati, a fokus se tad lagano preusmjeri na nešto što možda uopće ne postoji, dok se u pozadini već nešto grabi. Nema spora oko potrebe da se sankcionira sve one koji naštete pojedincu ili društvu, to je bar jasno i neupitno. A osim nadoknade počinjene štete, malo srama također ne bi bilo naodmet. No što je s onima koji podmeću nepostojeće afere, time razore nečiji život, obitelj, razbole nečiju šikaniranu djecu, a uspostavi se, bez argumenta? Ispričaju li se ikad i snose li posljedice krivolova? Osjete li sram? Uglavnom nema reakcija.
Osim u javnom, sram počesto izostane i u nejavnom životu. Dok se sudaramo na cesti, guramo u javnom prijevozu, ogovaramo, idemo preko reda ili se predstavljamo lažno.
Prostakluk, netolerancija, otimačina, bezobraština, zavist, taština i guranje naprijed sebe i svoga pod svaku cijenu, naša su toliko zapečaćena stvarnost, da bi trebala desetljeća kako bi se pečat uklonio. Ne pamtimo baš da je u javnom prostoru netko snosio konzekvence za loše poteze, da je priznao krive korake, da je neobavljene ili loše obavljene zadatke prepustio nekome tko će ih znati izvršiti i tako kvalitetnije služiti “domu i narodu” u koje se zaklinje. Čvrsto se drže ili pak otimaju pozicije, uglavnom bez srama. Nikakav problem nije lagati. Laž je postala važna odskočna daska.
Čovjek koji radi, a osobito ako pri tome šuti, nema puno izgleda za uspjeh u sveprisutnom grabežu. Može činiti sve najbolje, ali plodove njegova rada počesto će ubirati drugi.
Ako netko radi staloženo bez ekscesa i, na primjer, u svom mandatu za svoju zajednicu, svoje mjesto ili grad u četiri-pet godina učini više nego netko u dvadeset, lako postane trn u oku. Treba nekako prisvojiti njegove zasluge.
Čas je tad ubosti bez šuma i bez srama, s leđa, osobito u izbornoj godini. Ubosti ako treba i brutovski. Pa kako onda protivnici da ne trljaju ruke. Pogotovo oni koji se nikada ne dovode u konfliktnu poziciju pa čak ni kad ih pola zaglavi down by law, nego ostaju homogeni, poput T-1000 zastrašujućeg terminatora od tekućeg metala pa baš kad pomisliš da je potaracan on se skupi i podigne, i to dapače u uniformi i sa značkom, i to bez trikova. Kapa dolje!
Kako preživjeti te prljave igre i to vrijeme bez srama? I što se uopće može učiniti nego maknuti se od onih koji čiste sve pred sobom ili pak podmeću drugima noge.
Nije priča o besramlju rezervirana za “elitu”, i takozvani mali ljudi katkad ne uočavaju problem, ili mu se ne čude i jednostavno ga prihvaćaju. Apatija, atrofija, jad i nered. Živciramo pomalo i mi dozirano šutljivi, šutimo uglavnom u krivo vrijeme, kao što nerijetko i galamimo u krivo vrijeme. Možda mi tu i nismo osamljeni, pojava možda i jest globalna, no to nije olakšavajuća okolnost. Podmetanje klipova, razmetanje, samohvala i slično nisu privilegij ovog podneblja, to je globalna pojava zadnjih desetljeća. Tome svjedočimo u cijelom zapadnom svijetu.
Sram je valjda nekada bio i neka vrsta korektora u razvoju civilizacije za kakvom je čovjek težio, a sada će manjak istoga pripomoći njezinu urušavanju, čemu već ionako pomalo svjedočimo.
Ali koga briga, bitno je da sam namirio sam sebe i svoje, vozim dalje i baš me briga za sram.
