Da bi se dobila točna slika što ona uistinu jest i kako njen izostanak ili prisutnost utječe na ponašanje čovjeka, ali i na sve njegove relacije u životu, nije čak bilo ni potrebno zalaziti mnogo dublje od ovih koncepata. Potrebno je samo osvještavanje.

Empatija prije svega proizlazi iz oblasti srca. I to otvorenog srca. Da bismo doista mogli suosjećati s drugom osobom, potrebno je, kao što i sama riječ kaže, s u o s j e ć a t i, moći detektirati polje osjećanja drugoga, njegovu autentičnu emociju u tom trenutku te se povezati s tim poljem iz svog vlastitog polja osjećanja. Kako će to biti moguće ako nemamo otvoreno srce i nismo svjesni svojih vlastitih emocija? Nikako.

U tom ćemo slučaju, a da bismo preživjeli u ovome svijetu, učiti empatično ponašanje, ali naučena empatija nije empatija niti to ikada može biti. Ugađati drugima, ispunjavati njihove potrebe ili pogađati njihove želje nije isto što i biti empatičan, ma koliko se god to nama ponekad činilo istim.

Naravno da empatična osoba može činiti divne stvari za druge i to i čini, ali ona to čini iz sasvim drugog izvora i iz sasvim druge energije. Ako zagrebemo dublje ispod površine, zamijetit ćemo i da pretjerano ljubazne osobe ponekad imaju problem s pristupom svojim emocijama pa tako i emocijama drugih i da kroz naučeni model ugađanja potiskuju taj problem.

Isto tako, kada su u pitanju razni nezdravi odnosi, često možemo uočiti da oni počivaju na nekom modelu ugađanja kako bi se postigla ili očuvala određena vanjska slika, posebice u početku zasnivanja tih odnosa. To nije empatija.

Empatija je namjera iz srca u kojoj nema ničega za nas. Tu nas ne zanimamo mi sami, naša vrijednost, pažnja koju ćemo time zadobiti i slično. Empatija je potpuno nesebična esencija bića. Izvire isključivo iz srca i osjeća emociju drugog čovjeka te reagira u skladu s njom. Isto tako, empatija je toliko profinjena osobina da kod osviještenog čovjeka može prodrijeti u drugoga i kada on skriva svoje emotivno polje te također može detektirati kada druga strana lažira emociju i tada ne reagirati kako bi reagirala na autentično emotivno polje.

To je stoga što empatija reagira na autentičnost i dolazi iz autentičnosti. Primjer za ovo je kada recimo osjetite da netko vama blizak nije dobro, da ga nešto iznutra doista muči na emotivnom planu, a on vas štiti, ne želi vam reći što je da vas ne opterećuje. No, vi osjećate to, iako se on ponaša naizgled normalno i to vas kopka isto kao što kopka i njega. I ne možete jednostavno živjeti u miru pokraj toga te ga propitkujete i nalazite put do njegove unutarnje boli sve dok ne popusti, ne sjednete i ne krenete otvoreno razgovarati.

Čovjek koji nema empatije, koji nema otvoreno srce, nema kapacitet za ovo. On može primijetiti na vama da se nešto događa, no nakon što vas pita, a vi kažete da vam nije ništa, on neće dalje istraživati. Bit će mu svejedno. Ako i krene dalje u priču, to će biti samo iz nekog vlastitog osjećaja dobiti – na primjer, zato što ste tužni, ne može od vas dobivati ono što je navikao dobivati pa sada želi što prije riješiti vašu tugu da mu opet budete na raspolaganju kao ranije ili da mu atmosfera bude nalik onoj od ranije, kada ste bili dobro raspoloženi.

Empatija je unutarnje stanje u kojem mi doslovno putujemo u srce druge osobe, detektiramo što je ondje i pokušavamo ljubavlju, razumijevanjem i pažnjom pomoći toj drugoj osobi da se iscijeli, povrati sebe sebi, a time i nama ako se radi o bliskoj osobi i slično. Ako je empatija vezana za nešto izvana, s čime nemamo osobni doticaj niti ga možemo imati, sam osjećaj u srcu koji dobijemo, pronalazi put negdje u eteru i čini nešto za što mi ne trebamo umom znati kako i na koji način.

Na djelu se ovo očituje na bezbroj primjera. Samo neki koji mi sada nadolaze su na primjer oni kada ste odvojeni od nekoga koga volite, djeteta koje je možda u vrtiću cijeli dan ili ste na putu pa se nećete vidjeti neko vrijeme, empatična osoba se neće fokusirati na sebe, u smislu: Nedostaje mi moje dijete (partner, prijatelj, roditelji i slično) iako može zamijetiti i taj osjećaj. No, u fokusu empate bit će ona druga strana – kako se ona osjeća (posebno kada su u pitanju djeca).

Kada bih ostavljala svoju djecu u vrtiću dok su bili manji, ali ponekad i sada, uvijek bi mi po odlasku nadolazile te njihove oči kojima su me ispraćali. Pitala bih se bezbroj puta kroz dan iz srca: Kako su? Koja im sada emocija prolazi kroz glavicu? Kako je procesuiraju? Je li im nešto nelagodno, boje li se nečeg, jesu li zbog nečeg tužni ili sretni? I nadam se da su sretni.

Potekle bi mi mnogo puta suze i srce se stisnulo ako bih predosjetila da su tužni. Danas mi je to sve mnogo lakše kada znam da imaju svoje prijatelje, da su se prilagodili svemu tome. I najveći mir srcu je unutarnja, a potom i vanjska sreća ljudi koje volimo.

Empat ne može zaspati pokraj partnera ako nešto nije u redu s njima. Ako postoji bilo kakva dublja prepreka. Isto tako, on ne može glumiti emociju ako je nema niti je sakriti ako je ima. Nepogrešivo osjeća emotivni svijet oko sebe i povezuje se s njim na najnevjerojatnijim nivoima.

Empata nećete vidjeti da se koristi trikovima i igricama koje su u posljednje vrijeme dobile i svoje razne nazive u psihološkom rječniku, poput ghostinga ili gaslightinga.

(Ghosting; nagli i nepredvidivi prekid komunikacije s drugom osobom uz nedopuštanje uspostavljanja kontakta, a nakon što je sve izgledalo kao da je posrijedi odnos u kojem se razvila ili razvija bliskost, međusobna komunikacija, nevezano o kojem se tipu odnosa radi,

Gaslighting; poseban obrazac ophođenja u odnosima uslijed čega jedna strana vrši na drugu posebni oblik emocionalnog pritiska (da ne upotrijebim težu riječ) na način da iskrivljava realnost, ne prepoznaje, ne osjeća i ne poštuje njene emocije i drugo, a uslijed čega dolazi do psihičke smušenosti osobe koja je na meti takvog ponašanja, a ako je labilnija i sumnja u sebe, osjećaj da s njom nešto ozbiljno nije u redu, proživljava velike emotivne boli i slično.)

Empat ne može sudjelovati u ovome jer njegovo polje previše osjeća polje drugog čovjeka i nanošenje boli drugome njega jednako boli. Svijet empate je poseban svijet, ali i jedini koji može donijeti oslobađanje od nezdravih odnosa, nezdravih obrazaca ponašanja i nesvjesnog ophođenja s drugima.

Važno je osvijestiti da empatija nije sve što vidimo na van. Nije svaki put dobročinstvo, ugađanje, činjenje stvari za koje se smatra da bi drugima bile od koristi ili da su ih poželjeli produkt empatije. Iza ovoga se često skriva cijeli sustav razrađenih taktika za zadobivanje pažnje, vanjskog odraza i slično, a što nema veze s empatijom.

Empatija je impuls srca. Proizlazi iz emocije i vezana je za emociju. Empatične ljude prije svega zanima kako se osjećate u nutrini. Ako su to ljudi iz vaše najbliže okoline, onda međusobno sudjelujete u unutarnjim stanjima jedni drugih, kupate se ljubavlju i razumijevanjem te jedni druge iscjeljujete. Ako vas je empat nečime povrijedio, njega će doslovno boljeti srce.

Probudit će se ako treba i usred noći i osjećati tu bol na srcu jer je vama iz bilo kojeg razloga nanio bol. I učinit će sve što je u njegovoj moći da se to razriješi. Da se ta bol raspline i otpusti. Isto tako, empatija je povezana uz sve što nas okružuje; suosjećanje životinjskog i biljnog svijeta na razini srca te svega oko nas.

Svijest o empatiji iznimno je važna, ali ona se ne razvija samo po vanjskom modelu. Potrebna je neprestana svijest o emociji kao takvoj. Ako kažete djetetu: „Kada otvoriš vrećicu bombona, ponudi i drugu djecu jer je to pristojno“ i tu završite priču, neće se posijati sjeme empatije kao ako kažete: „Druga bi djeca možda bila tužna ako ih ne ponudiš bombonima, kao što bi i ti bio tužan da netko sam jede svoje bombone, a ne ponudi tebi.“ Svijet osjećanja je od nevjerojatne važnosti za svijet empatije. Jedno bez drugog ne ide.

Što je više probuđenih ljudi, više je svijesti o otvaranju srca. Što je više otvorenih srca, to je manje bešćutnosti, sebičnosti i samovažnosti. Budimo se svakog dana. Počnimo od sebe i svoga srca. Iz dubine, iz svijesti. Ne iz uvjerenja ili naučenog obrasca. (Nažalost, oko nas je daleko više zatvotrenih, nego otvorenih srca i daleko manje empata, nego onih koji to nisu. Ma što naš um mislio o tome). Zato, budimo se, budimo se, budimo se. Fokus na Ljubav, na srce. Volim Te…