Promatrala sam danas dvoje djece kako su se uspjeli posvađati i uvrijediti bez ijedne izgovorene riječi, jer s obzirom na njihovu životnu priču, riječi rijetko izgovaraju. No, bez obzira na to, komunikacija se odvija putem pogleda, putem pokreta ruku, putem stava tijela, putem određenih zvukova određene boje tona.
Promatrala sam ovih dana i kako moj unutarnji nemir bilo koje vrste utječe na djecu u čijoj sam prisutnosti i kako moja svjesnost toga, moja odluka da vratim sebe u ravnotežu, da umirim to kako se osjećam unutar sebe, utječe na promjenu ponašanja djece. Djeca kao da snimaju energetsko stanje situacije i automatski joj se prilagođavaju. Ako je stanje kaotično i nemirno i oni su u kaosu i nemirni. Ako je stanje mirno i opušteno i oni su mirni i opušteni.
Iz svega toga što sam promatrala ovih dana, što promatram već jako dugo vremena, ali o tome se ne usudim baš govoriti, dolazim do zaključka kako je komunikacija riječima samo jedan mali i vrlo površni dio komunikacije. No, naučili smo se vezati upravo za taj dio komunikacije, vjerovati riječima koje netko izgovara, a ne onome što iza riječi osjetimo. I svi osjetimo. Ne postoji čovjek koji ne osjeti, ali postoji mnogo ljudi koji toga nisu svjesni ili su čak svjesni na nekom sloju svog Bića, ali odbijaju prihvatiti to, bore se protiv toga, jer su naučili da se intuiciji ne treba vjerovati, da je mentalni dio ljudskog bića najvažniji, a emocionalni i energetski općenito manje važan, čak često i nepoželjan.
Puno važniji dio komunikacije je neverbalna komunikacija koja se odvija mimikom, gestikulacijom, tonom i bojom glasa, položajem nogu i tijela općenito. Neverbalna komunikacija je vrlo istražena tema i nisam primijetila ništa novo niti otkrila toplu vodu. Postoji i izvrsna serija u kojoj je obrađena tema neverbalne komunikacije dosta poučno i zanimljivo (Lie to me).
No, mene zanima onaj treći, najsuptilniji dio komunikacije, iz kojeg proizlazi i neverbalna komunikacija, a i verbalna komunikacija. Taj treći dio je energetske prirode. I namjera ovog tekst uopće ne ide u smjeru kako bismo procjenjivali koliko drugi ljudi svjesno komuniciraju, a koliko komuniciraju nesvjesno, već da se zapitamo: „Koliko ja komuniciram svjesno, a koliko komuniciram nesvjesno? Kada izgovaram bilo što, vjerujem li u to, živim li to ili to izgovaram jer je jednostavno „ušlo u uho“ i svi to govore? Što želim postići s time što govorim? Što želim postići s time što neke stvari prešućujem i držim samo za sebe?“
Mnoga djeca s teškoćama s kojima sam imala čast i priliku raditi, naučila su me kako baš i ne komuniciram toliko dobro, kao što sam mislila nakon što sam postala magistra socijalne pedagogije. Radeći s njima, vrlo brzo sam počela shvaćati kako kod njih ne pale teorijska znanja i naučene vještine po špranci, već kod njih pali energetski dio komunikacije. Svaki puta kada recimo nisam bila baš ok, to su odmah vidjeli na meni. Kada bi me pitali kako sam i ako bih odgovorila dobro, oni ne bi imali reakciju u skladu s mojom riječi „dobro“, nego u skladu s onime što su „energetski“ čula od mene.
I prije nego sam se upoznala s radom na podsvijesti i energetskim tehnikama, često sam znala pomisliti kako su mnoga djeca s problemima u ponašanju (često i drugim teškoćama) djeca koja su energetski jako osjetljiva i da se ponašaju kako se ponašaju ne zato što s njima nešto nije u redu, nego zato što je energetska okolina u kojoj se kreću „zagađena“ (recimo to tako, jer drugačije ne znam kako bih to opisala). I često sam pomislila kako su to neke nove generacije djece koje velika većina odraslih uopće ne razumije, na neki način ih se i plaši zbog toga, pa umjesto da se traže novi načini pristupa, ta djeca pokušavaju se utrpati u postojeće teorijske i praktične okvire.
Ovih dana djeca su mi ponovno najveći učitelji upravo na tu temu, koliko god to možda nekima zvučalo čudno i ludo, jer sada djelomično znam promatrati i energetski dio priče, a koji na većini prethodnih poslova nisam uopće osjetila ili nisam osjetila na suptilnim razinama (imam po tom pitanju još jako puno za raditi, samo primjećujem veliku razliku između onoga što svjesno osjetim sada u odnosu na prije).
I promatrala sam tako sebe kako se osjećam u različitim situacijama, naročito u onima u kojima nekad ni ne znam kako reagirati, u kojima me ponašanje djeteta ostavi u iznenađenju, čudu, nekad i strahu, nemoći, s pitanjem: „Što sad?“ jer ništa što sam isprobala ne funkcionira. I tako sam ušla u meditaciju i nakon toga u kanalizirano pisanje i tražila sam odgovore Tamo. Odgovori koje sam dobila izlaze iz svih okvira o kojima sam ikad išta učila. Ne znači da je to istina i točno, niti mi je potrebno da se složiš sa mnom. Ovo više služi da se svi zapitamo i promotrimo, testiramo u praksi ima li u tome istine. Ja znam da testiram i u mojim neznanstvenim, već osobnim iskustvima, to funkcionira i ima itekako smisla.
Pokušat ću to što sam dobila kao kanalizirani odgovor preoblikovati i poopćiti na svu djecu te tako ugrubo oslikati što bi značila svjesna komunikacija, a što nesvjesna (vrijedi i za komunikaciju s odraslima).
U nesvjesnoj komunikaciji, priča uglavnom ide ovako nekako:
Recimo da nešto govorimo bilo svom djetetu, bilo nekom djetetu s kojim radimo. I recimo da to dijete uopće ne sluša ili nam okrene leđa dok pričamo/isplazi jezik. To u nama izazove neku energetsku reakciju (emocije + misli + trigerirane traume + podsvjesni obrasci), koja često nije ugodna i počnemo vikati: „Izvoli slušati što ti govorim!“ ili možda kažemo: „Vrlo si nepristojan i bezobrazan. Sada ideš u kaznu.“ Ili možda nešto opsujemo. Ili ako znamo „Ja“ poruke, možemo reći nešto u stilu: „Osjećam se ljuto/tužno/povrijeđeno jer me ne slušaš, a nešto ti govorim. Molim te, saslušaj me do kraja.“
Što god da upotrijebimo, najčešće niti jedna verbalna poruka iz primjera ne donosi ono što želimo, već samo produbljuje konflikt i neugodu. To prerasta u natezanje, uvjeravanje, vrijeđanje… i na kraju svi iz priče izlaze nezadovoljni.
No, u kojem dijelu komunikacije leži ključ? U onom dijelu koji se tiče našeg unutarnjeg osjećaja. Kada se u takvim situacijama javi ljutnja, tuga, nemoć, strah… glavno je pitanje što mi s time svjesno radimo? Razumijemo li to unutarnje stanje? Razumijemo li zašto je tu i što je poanta svega? U velikoj većini slučajeva, velika većina ljudi uopće ne razumije.
I u tom dijelu komunikacije leže dva ključna problema. Prvi dio problema je taj da uopće nismo naučeni kroz taj dio unutarnjeg osjećaja svjesno proći, zbog čega ne možemo primjećivati niti energetske promjene kod drugih, a koje nastaju u međuljudskoj komunikaciji.
Drugi dio problema leži u tome što naučenim načinom komunikacije prebacujemo odgovornost za svoj unutarnji osjećaj na drugog čovjeka, to kako ćemo se osjećati ovisi o tome kako će druga osoba reagirati, hoće li se ispričati, hoće li napraviti što smo rekli. A onda se postavlja pitanje i koliko smo sami spremni na prilagođavanje, kada naše ponašanje nekoga razljuti ili rastuži i onda netko drugi od nas traži da napravimo što oni traže od nas, kako bi u njima izazvali „dobar“ osjećaj. Tako stvaramo manipulatore i one koji podsvjesno traže da budu manipulirani.
No… Kada smo svjesni svog unutarnjeg stanja, kada smo svjesni da to unutarnje stanje nije došlo izvana, već postoji u nama (vrlo često) uspavano, a vanjska situacija ga samo probudi, kada znamo svjesno upravljati tim stanjima, tada komunikacija nije slična ničemu na što smo naučeni. Tada je moguće pronaći zajednički jezik, razumijevanje, podršku, priliku za učenje. Tada nema osobnog shvaćanja stvari, preuzimamo odgovornost za svoja unutarnja stanja bez prebacivanja odgovornosti na druge i bez očekivanja da će se drugi pobrinuti da se osjećamo drugačije.
Npr. u gornjem primjeru, to bi moglo izgledati otprilike ovako (i kod čovjeka koji je izvježban u tim procesima, to ide puno brže nego što ide pisanje ili čitanje ovog dijela teksta, događa se nekad doslovno u manje od nekoliko sekundi):
Zbog neslušanja osjetimo frustraciju. Promatramo tu frustraciju i povežemo to s nekom situacijom iz djetinjstva kada smo svojim roditeljima pričali nešto nama važno, ali nas nisu slušali. Shvaćamo da ova situacija u nama trigerira ranjeni dio nas i shvaćamo kako tom dijelu nas treba iscjeljenje. I iscjeljenje se možda ne dogodi odmah, jer za to želimo ući u poseban proces, ali iako se iscjeljenje možda ne dogodi odmah, prema toj osobi osjetimo zahvalnost, jer je sudjelovala u otkrivanju unutarnje rane koja nas koči da zaista živimo ispunjen, radostan, miran i uravnotežen život.
I upravo zato što to shvaćamo možemo reći nešto u smislu: „Ok. Vidim da me ne slušaš i čini mi se da si nešto ljut. Jesi li ljut?“ I tu otvaramo prostor da čujemo dijete, a kad ga čujemo bolje ga možemo razumjeti, a kad ga bolje možemo razumjeti, naša percepcija se otvara za pronalaženje rješenja i dogovora koje odgovara i jednoj i drugoj strani. Takva komunikacija omogućuje naš rast, a stvara i teren za razvoj djeteta u svjesnog, odgovornog i empatičnog pojedinca.
Zagađena energetska okolina nastaje potiskivanjem, borbom s unutarnjim neugodnim stanjima, bijegom od njih, prebacivanjem odgovornosti za svoja unutarnja stanja na nešto izvanjsko.
I može li se svjesna komunikacija naučiti tako što će netko ponuditi radionicu/edukaciju, u kojoj će biti koraci kako i što i kada reći? Ne može. Edukacija može dati smjernice, može biti putokaz, ali takva vrsta komunikacije razvija se s razvojem svijesti, a svijest se razvija radom na mislima, suradnjom s emocijama, treniranjem svijesti promatrača, energetskim vježbama, iscjeljivanjem unutarnjih rana.
Unutarnji rad možemo usporediti s pretrpanom prostorijom u kojoj želimo živjeti slobodan, radostan i prekrasan život. Ta prostorija je toliko pretrpana da se već dugo nije očistila kako treba, jer od toliko stvari niti se pod ne može oprati, niti prozor otvoriti, niti prašina obrisati. Svakim izdahom ta prostorija ima sve manje kisika i sve je zagađenija. Možemo li se u njoj osjećati ugodno? Ne možemo, ali možemo vizualizirati da je ta prostorija čista, no ništa u njoj neće se pomaknuti samo jer vizualiziramo, ali postoji mogućnost da svoju svijest pomaknemo iz stvarnosti u iluziju i da prestanemo primjećivati nered, što ne znači da nereda uistinu i nema.
No, kad odlučimo očistiti prostoriju, poželjno je biti svjestan da ona nije postala prenatrpana preko noći, nego kroz godine i godine življenja po istim navikama, obrascima i uvjerenjima te da čišćenje neće ići preko noći i možda će nekad biti naporno, teško i frustrirajuće. Poželjno je biti svjestan da cilj čiste prostorije možemo ostvariti ustrajnim malim koracima, a sve počinje onim prvim korakom – pomakni jednu stvar, očisti je ako je želiš zadržati, baci je ako ničemu ne služi.
Onda uzmi drugu, treću… desetu… pedesetu i vidjet ćeš da možeš otvoriti prozor, da ima više zraka, da lakše dišeš i da si zbog toga bolje. No, vidjet ćeš također da imaš još jako mnogo toga za očistiti i zato ćeš ustrajati i doći do dvjestote stvari… petstote… i pogledati oko sebe i vidjeti kako je ovo mnogo ljepše, no može biti i još ljepše. I ustrajat ćeš dalje i svaki dan osjetiti suptilne male pomake, dok s vremenom ne shvatiš kako su upravo ti suptilni mali pomaci doveli do velikih promjena u životu i unutarnjem svijetu.
Svi zaslužujemo osjetiti te pomake i živjeti slobodno, ispunjeno i uravnoteženo. I mnoga djeca upravo nas tome uče. Mnoga djeca jako su osjetljiva na energetske nečistoće naših unutarnjih prostora i nesvjesno reagiraju na njih tako što će ih svojim ponašanjem/postojanjem trigerirati. I iz moje perspektive, odgovornost odraslih je da shvate takve situacije kao poziv na preuzimanje odgovornosti i čišćenje vlastitog energetskog prostora. Djeca to osjete i prirodno se usklađuju s promjenama energetskih polja u kojima sudjeluju, što se vidi na njihovom ponašanju, zdravlju, načinu razmišljanja, interesima itd.
Djeca zaslužuju da ih se vidi izvan postojećih odgojnih i obrazovnih pravila, okvira i zahtjeva, što ne znači da im nisu potrebne zdrave granice i određena pravila. No pitanje je služe li granice i pravila kao sigurna zona u kojoj mogu ostati svoji i razvijati darove s kojima su došli na svijet ili te granice i pravila služe kako bi zaboravila na to Tko Jesu, kako bi se uklopila u društvo u kojem je ionako mnogo toga trulo.
S ljubavlju,
Rebeka



