Kako se produbljivalo moje razumijevanje svega toga, tako sam nailazila na sve kvalitetnija znanja i tehnike.

Tek kad sam došla u doticaj s tehnikom Theta iscjeljivanja, počela sam razumijevati kako zaista funkcioniraju podsvjesni programi te kako podsvjesni programi i potisnute emocije utječu na vanjske događaje te na doživljaje tih događaja. Tek tada sam počela shvaćati koliko je moj doživljaj stvarnosti deformiran, okrnjen, izobličen, koliko toga filtriram, uopće ne percipiram i koliko toga percipiram, ali izokrećem kako bi se uklopilo u moje podsvjesne postavke.

U toj tehnici osjetila sam se konačno kao doma. I s tom tehnikom shvatila sam da ono što osjećam duboko unutar sebe od kad znam za sebe, kako neke stvari jednostavno znam nisu stvar ludosti, već su to ljudske prirodne sposobnosti na koje smo zaboravili i koje smo često nesvjesno odlučili ne koristiti kako bismo se bolje i lakše uklopili u očekivanja i pravila obitelji te šire društvene zajednice.

Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog vježbanja ulaska u theta moždane valove i svakodnevnog rada na podsvijesti, počela sam shvaćati da tu ima još nešto što ne razumijem, što osjetim da postoji u meni i na što ova tehnika (barem u mom slučaj) baš i ne djeluje. Nešto mi je nedostajalo i odlučila sam ući u Tranceframing školu, koju pohađam i danas. I ta škola mi je bila otkriće na mnogo načina, dala mi je mnoga objašnjenja i proširila spektar alata s kojima mogu raditi, no i tu mi je nešto nedostajalo i moje istraživanje i obrazovanje kretalo se dalje u raznim smjerovima, a tako se kreće i dalje. U zadnje vrijeme otkrivam kako vrlo detaljne odgovore dobivam kad uđem duboko u svoju nutrinu, no to ne znači da te odgovore ne povezujem sa znanjima koje dobivam izvana. I sve zajedno kao da komadiće ogromne slagalice malo po malo stavlja na pravo mjesto.

Nedavno sam napisala tekst pod nazivom „Slijepa za stvarnost“. Kad sam pisala taj tekst zaista nisam bila u ugodnoj fazi. Suočavala sam se s mnogim „go*nima“ u svojoj podsvijesti i došla do točke još jedne od odluka u kojoj sam napisala: „I ne znam kako vi stojite sa svojim izborima, no znam za sebe da mi je zaista dosta spavanja i stvaranja bilo ugodnih bilo neugodnih priča o Stvarnosti te da želim upoznati Stvarnost i dozvoliti svom potencijalu da ugleda svjetlo dana i u ovoj fizičkoj dimenziji. Kako ću do toga doći i što će pritom otpasti iz života, što će pritom ući u život, zaista ne znam niti se s tim mislim zamarati.“

I ubrzo nakon toga napravila sam moćnu meditaciju te sudjelovala u predavanju u Tranceframing školi o vjerovanjima. To mi je proširilo spoznaju o tome kako promatrati programe iz svoje podsvijesti te sam jučer planirala napraviti vježbu iz te škole, ali budući da ju u vrijeme kada sam je odlučila raditi još nisam našla na svom profilu, napravila sam je intuitivno na neki svoj način. Budući da je to vježba koju sada trebam raditi svaki dan jedno određeno vrijeme (navodno u prosjeku rad s korijenskim vjerovanjima traje oko 2 mjeseca), danas sam napravila vježbu na način kako je u školi ponuđeno. Nije bilo prevelike razlike u dojmu vježbe koju sam napravila prema intuiciji i ove koju sam napravila danas.

Kako god da sam to korijensko vjerovanje definirala riječima, kako god sam vidjela na koje sve načine to utječe na moj svakodnevni život, nikakve riječi nisu opisivale TO što sam osjetila. TO je utjecalo npr. na odnose s ljudima – imam potrebu da se duboko povežem s ljudima, a zbog temeljnog programa da ništa ne vrijedim, imam strah da će me povrijediti, razočarati, iskoristiti i sl. pa sam se toliko puta dovela do situacije da osjetim kako ne mogu biti kraj drugih ljudi, kako mi tuđe energije narušavaju moj mir, kako upijam tuđe energije, a sve to dovelo je do neke vrste izoliranog života za koje nađem milijun „logičnih“ opravdanja. Utječe i na cijeli moj radni/poslovni/financijski aspekt života i u tom dijelu života me taj korijenski program udara najžešće i najočitije – teško nalaženje posla, poslovi na određeno, dugi periodi nezaposlenosti, potplaćeni poslovi, ne baš održivo poslovanje vlastitog obrta itd…

Na kraju sam odlučila uopće se ne baviti definicijom tog korijenskog programa, već sam odlučila osjetiti energiju svega što taj program nosi. Uf… Slično kao da imam neko vrlo usko odijelo u jednom komadu, koje osim što je sačinjeno od vrlo neudobnog i nerastezljivog materijala, na sebi ima bodlje okrenute prema van i prema unutra i te bodlje su duboko zabodene u mozak, u oči, u srce, u utrobu, u određene dijelove kralježnice… I što god napravim i najmanji pokret, taj pokret me boli, a s druge strane tjera sve od mene. Osjećaj zatvora, ništavila, besmisla, duboke potrebe da se uništim, a s druge strane da se spasim… Uglavnom, mislim da ste stekli određeni dojam kakve energije čuvam u svom nesvjesnom dijelu, jer su ti programi pohranjeni još dublje, do kud nisam još išla kroz ni jednu tehniku do sad. Te programe sam programirala još kao tek rođena beba na neverbalnom i nelogičnom nivou, kao temelj za kreiranje životnih iskustava koji će mi omogućiti da moja duša nauči lekcije koje je odabrala za ovaj život.

Sve što se u mom životu događalo, filtriralo se kroz taj program i ojačavalo je taj program. Svaki puta kada bih osjetila neugodu koju sam samo željela nekako izbjeći, svaki puta kada sam silom željela duže zadržati neku ugodu koju sam doživjela ili maštala o tome da je doživim, ja sam svojom životnom energijom hranila taj program. Sve do sadašnjosti kada sam odlučila priznati sama sebi da živim u svom unutarnjem zatvoru, priznati vlastitu odgovornost za postojanje unutarnjeg zatvora te uzeti stvari u svoje ruke da izađem iz tog zatvora, ma što god da to značilo u smislu rušenja svega što sam mislila da znam, upoznavanje Sebe kao da imam nula godina, u smislu izlazaka iz svojih sigurnih zona…

Shvatila sam kako je sve što se događa zapravo vrlo neosobno i kako sve služi prihvaćanju, učenju lekcija, osobnom rastu i razvoju, osnaživanju, vraćanju svojoj Pjesmi Srca. I u procesima i vježbama koje sam radila ovih dana, svaki puta osjetim veliki otpor, a zbog držanja za taj otpor počinjem osjećati i veliku neugodu. Drugim riječima, sami procesi uopće nisu toliko neugodni, već su neugodne identifikacije za te programe, otpori od toga da srušim svoje unutarnje zidove zatvora koje sam toliko pažljivo gradila svakim svojim udisajem. I kroz svaku tu vježbu dođem do točke u kojima sva ta unutarnja „go*na“ više ne doživljavam kao nešto fuj, bljak, nešto čega se samo moram što prije riješiti na što lakši način, već kao suradnike, učitelje, dijelove mene koji su mi zapravo služili na toliko mnogo načina da je riječima to nemoguće opisati, kao učitelje koji se žele umiroviti, a ja ih silom držim na njihovom poslu za koje sam ih stvorila.

Zaista sam odlučila taj program osobne nevrijednosti riješiti i što god da se dogodilo na tom putu, odlučila sam ustrajati, ma kako god bilo teško, neugodno, bolno, strašno u pričama iz mog uma.

Vidjet ćemo i ja, a i vi kroz moje pisanje, što će mi se putem sve događati, kako će sve to utjecati na promjene mog vanjskog svijeta.

Iako se bavim svojom unutrašnjosti, imam i vremena i volje svoje znanje, iskustvo, vještine i poznate prakse dijeliti sa svima koji su spremni duboko zaroniti u sebe. Za sad sam najviše koncentrirana na 1 na 1 tretmane, a u skorije vrijeme bit će i više grupnih iskustvenih i edukativnih radionica.

Za upit o individualnim tretmanima možete se javiti na putpjesmesrca@gmail.com, 098 956 8479 ili u privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca.