Prošlost je umrla. Budućnost se još nije dogodila. Sve što imamo je – sada. U realnosti prošlost i budućnost ne postoje. Oni su konstrukti uma. Ako živimo u prošlosti ili budućnosti mi ustvari živimo u svojim mislima, u svojoj imaginaciji, u svojem umu.

U realnosti postoji samo sadašnjost i ništa više. Prošlost podrazumijeva mentalnu rekonstrukciju i sjećanja na događaje koji su se nekada dogodili. Budućnost se odnosi na zamišljanje nečega hipotetičkog što želimo ili ne želimo da nam se dogodi. To znači da su i prošlost i budućnost samo konstrukcije uma, nastale zahvaljujući imaginaciji.

Ljudski um ima sposobnost imaginacije, sposobnost zamišljanja stvari koje ne postoje u sadašnjem trenutku. Naš um može stvarati mentalne slike, misli, emocije i tjelesne senzacije. Ta četiri elementa čine svaki naš svjesni doživljaj. Kada je neki od tih doživljaja koji stvaramo u umu praćen jakim emocijama i tjelesnim senzacijama, imamo doživljaj, odnosno utisak da je to što zamišljamo stvarnost.

Čovjek ima implicitnu tendenciju da sve što doživljava u svojem umu i tijelu proglasi realnim, kao apsolutnu istinu. Na primjer, ako osjećam strah znači da je situacija u kojoj sam trenutno opasna. Ali, je li to doista tako?

Ne, nije, ali često kada doživljavamo emocije zaboravljamo da su ti doživljaji posljedica onoga što zamišljamo, a ne nužno onoga što se doista događa izvan našeg uma. Živjeti u trenutku uključuje dubok paradoks: ne možemo se služiti njegovim prednostima.

To je zato što očekivanje nagrade pokreće razmišljanje orijentirano prema budućnosti koje ruši cijeli proces. Umjesto toga, samo treba vjerovati da će nagrade doći. Postoje mnogi načini vježbanja pomnosti, a u korijenu svakog od njih je paradoks. Ironično, otpuštanje onog što želimo, jedini je način da ga dobijemo.

Svi imamo teškoće u životu, bilo da se radi o bivšoj ili sadašnjoj ljubav ili je u pitanju buka pneumatske bušilice s ulice ili iznenadni val tjeskobe netom prije govora kojeg trebamo održati pred velikim auditorijem.

Ako im dozvolimo, uzroci iritacija odvraćaju nas od uživanja u životu. Paradoksalno, fokusiranje na problem u cilju borbe protiv njega, te nadvladavanje problema, često čini još gore. Poznato je da um, kada ga suočimo s boli, posjeduje prirodnu sklonost njenog izbjegavanja, odupirući se istovremeno neugodnim mislima, osjećajima i senzacijama. Kada se, primjerice, suočimo s gubitkom ljubavi, borimo se s osjećajima ‘slomljenog srca’.

Kako bivamo starijima grozničavo radimo na vraćanju naše mladosti. Kada sjedimo na zubarskom stolcu, čekajući vađenje zuba, želimo biti bilo gdje, samo ne tamo gdje jesmo. No, u mnogim slučajevima, negativni osjećaji i situacije ne mogu se izbjeći, a odupirati im se, samo povećava bol.

Problem je u tome što nemamo samo primarne emocije, već i one sekundarne, odnosno emocije o drugim emocijama.

U nekoj stresnoj situaciji mislimo:

„Voljela/o bih da nisam toliko pod stresom.“ Primarna emocija je stres, a sekundarna emocija je osjećaj:

„Mrzim što sam pod stresom.“

Ali ne mora biti tako. Rješenje je – prihvaćanje. Rješenje je dopustiti osjećaju da bude ovdje. Rješenje je biti otvoren načinu na koji stvari jesu u svakom trenutku i ne pokušavati manipulirati ili promijeniti iskustvo, bez da ga osuđujemo, zadržavamo, ili odbacujemo.

Sadašnji trenutak može biti samo takav kakav je.

Želja da ga promijenimo samo frustrira i iscrpljuje. Prihvaćanje nas oslobađa nepotrebne dodatne patnje. Pretpostavimo da smo upravo prekinuli ljubavnu ili prijateljsku vezu, loše se osjećamo i preplavljuju nas osjećaji tuge i žalosti. Možemo se pokušati boriti protiv tih osjećaja govoreći: “Mrzim što se ovako osjećam. Moram se nekako riješiti ovih osjećaja.”

Fokusirajući se na bol, tužni smo zbog toga što smo tužni i tako samo produbljujemo svoju tugu.

Međutim, ako umjesto toga kažemo sebi: “Upravo sam doživjela/-o prekid. Osjećaji gubitka su normalna i prirodna pojava i u redu je što se osjećam ovako” – prihvaćamo svoje osjećaje što nam pomaže da izađemo iz stresa.

Prihvaćanje neugodnih osjećaja ne znači ne imati ciljeve za budućnost. To samo znači prihvatiti da su neke stvari izvan naše kontrole. Tuga, stres, bol ili ljutnja sasvim su normalne i uobičajene emocije, bez obzira svidjelo se to nama ili ne. Prihvaćanje isto tako ne znači da nam se uvijek mora svidjeti ono što nam se događa, ali u svakom slučaju bolje je prihvatiti osjećaje takve kakvi jesu, nego se boriti protiv njih.

Prihvaćanje sadašnjeg trenutka nema nikakve veze s rezignacijom. Prihvaćanje nam ne govori što treba učiniti ili što je sljedeće ili što izabiremo učiniti. Sve to mora doći iz našeg razumijevanja ovog trenutka.

Kada, na pr., osjećamo tjeskobu, možemo prihvatiti taj osjećaj, označiti ga kao tjeskobu i onda obratiti pozornost na nešto sasvim drugo. Možemo primjerice promatrati svoje misli, percepciju i emocije koje prolaze kroz naš um, ne bivajući uvučeni u njih. Misli su samo misli.

Ne moramo im vjerovati i ne moramo činiti ono što nam one govore. Osnovni paradoks je: Pomnost nije cilj, jer ciljevi su u budućnosti. Ono što trebamo je postaviti namjeru obraćanja pozornosti na ono što se događa u sadašnjem trenutku. Dok čitamo ovdje tiskane riječi, dok naše oči razlikuju crne znakove na bijeloj podlozi, dok osjećamo gravitaciju koja nas drži na planetu, probudimo se.

Postanimo svjesni da smo živi … iii dišimo. Pri svakom udisaju usredotočimo se na podizanje svojeg abdomena i strujanje topline kroz nosnice prilikom izdaha. Kada smo svjesni tog osjećaja, živimo u sadašnjem trenutku. Sada i ovdje.