Zlo je uvijek najopasnije kad preuzima retoriku dobra. I ne samo retoriku. Njegovu logiku, formu, obličje, izvanjsku gestu. Kad svojom retorikom pobija razloge dobra u ime samog dobra koje nije postignuto jer je – dokazivat će – puno zla.
A zlo je u srcu onoga koji mrzi dobro, ljepotu, sklad. On ništa ne stvara jer remetilaštvo, kaos, mržnja, očajnička su negacija bitka čovjeka i njegove slobode, njegove sreće.
Zavist i požuda – uzrok su pada. Nema većega otrova iz kojega proizlazi svaka prijetvornost i nikakav novi poredak na zemlji ne može riješiti taj problem. Misterij zla je metafizički problem, i nije rješiv nikakvim ljudskim naporima i metodama bez milosti Božje, bez ljubavi, obraćenja srca i nutarnjeg zaokreta.
Zlo uzima, laže, razara, ono ne daje, ne daruje, ne osvjetljuje. Sve je to privid koji vrlo brzo nestane nakon što prevarant obavi posao.
Zlo je perfidno, govor Zmije je lukav, nema većeg marketinškog stručnjaka od Kneza Tame. On je doktor očaja i vladar ništavila. Vladar ničega. Uživa u nesreći čovjeka, raduje se propasti. Njegova lica su fluidne maske svih mogućih grijeha koje je mogao smisliti i čovjeka nadahnuti da se pobuni protiv vlastita Stvoritelja.
I svaki grijeh nosi njegovu masku lažnoga dobra i oslobađanja. Izazove zlo koje onda uporabi kao argument protiv dobra koje proglasi zlom, da bi ponudio svoje rješenje zla namjesto dobra.
Zlo kao dobro, laž kao istina. Samo demonski um je kadar dovesti do kraja takvu inverziju i uvjeriti glupog čovjeka da je subverzivnost umjetnost, a ružnoća i nakaznost nova estetika. Da nema spola, reda, zdravog razuma, nego je svatko sam svoj autor. A ne zna čovjek ni hoće li mu srce još minutu kucati….i dokad će kucati…
