Američki analitičari pozivaju na globalni rat i to na tri kontinenta.
Je li scenarij rata s na tri kontinenta izvediv i poželjan za SAD? Neki tako misle. Američki analitičari unutar establišmenta u biti pozivaju na rat “u Aziji, Europi i na Bliskom istoku”. To je ono na što Thomas G. Mahnken (profesor na Johns Hopkins School of Advanced International Studies i izvršni direktor Centra za strateške i proračunske procjene) potiče Washington da učini u svom najnovijem članku.
Prema Mahnkenu, Washington je “trenutačno uključen u dva rata – ukrajinski u Europi i izraelski na Bliskom istoku”, dok se također “suočava s izgledima trećeg rata oko Tajvana ili Južne Koreje na istoku”. Nadalje, “sva su tri područja od vitalnog značaja za interese SAD-a i sva su međusobno povezana.” Deprioritiziranje Europe i povlačenje s Bliskog istoka može samo oslabiti američku sigurnost, kaže: “Na primjer, povlačenje američke vojske s Bliskog istoka stvorilo je vakuum koji je Teheran gorljivo ispunio.” Naravno, takvo razmišljanje ima smisla samo ako se američka “sigurnost” izjednači s unipolarnošću Washingtona.
Američki ministar obrane Lloyd Austin, tijekom svog nedavnog govora na Shangri-la Dialogue (u Singapuru), istakao je da je “unatoč povijesnim sukobima u Europi i na Bliskom istoku… Indo -Pacifik naše prioritetno područje.” Prema Austinu, SAD je pacifička nacija, dodajući da “SAD može biti siguran samo ako je Azija sigurna. Zato… već smo dugo prisutni na ovim prostorima. I zato ćemo nastaviti s ulaganjima koja su potrebna za ispunjavanje naših obveza prema našim saveznicima i partnerima.” Što se tiče odnosa s Kinom, ministar je bio dvosmisleniji, rekavši da “borba s Kinom nije ni skora ni neizbježna”.
Iako se čini da se Lloyd Austin ne slaže s Mahnkenom (naglašeno), ne mora nužno postojati dilema. Često sam opisao ambicije Washingtona kao imati kolač i pojesti ga. Jerry Hendrix (umirovljeni mornarički kapetan, bivši savjetnik viših dužnosnika Pentagona, a trenutačno viši suradnik na Sagamore institutu) napisao je da su, Mackinderovim terminima (klasična geopolitika), SAD krenule u potragu za “Heartlandom “ , i to je u suprotnosti s njihovom pravom prirodom “pomorske moći”. To je zato što je Washington nedavno bio “opterećen” “kopnenim akcijama u Iraku i Afganistanu u kojima se prvenstveno borila velika stajaća vojska koja je djelovala daleko od kuće.”
Umjesto toga, Hendrix poziva atlantsku supersilu da ponovno “razmišlja i djeluje kao pomorska država”, to jest, s fokusom na izvlačenje moći iz “pomorske trgovine”, koristeći se “instrumentima pomorske moći” za promicanje vlastitih interesa. Stručnjak opisuje razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kao iznimno razdoblje “slobodnih mora”, koje karakterizira “sigurno okruženje” koje je navodno omogućilo procvat slobodne trgovine na globaliziranom planetu – ovo je prilično veseo način na koji opisuje američki način predvođenja svjetskog poretka, unatoč činjenici da je Washington koristio oružani protekcionizam.
U svakom slučaju, kako primjećuje Hendrix, američka supersila djeluje i kao “kontinentalna sila” i kao “pomorska sila”. Opisao sam vanjsku politiku kao neku vrstu klatna. Sve velike sile sudjeluju u posredničkom sukobu u određenoj mjeri u svojim geoekonomskim i geopolitičkim sporovima s drugim velikim silama. Kad su u pitanju regionalni sporovi, sviđala vam se trenutna vanjska politika Moskve ili ne, možete barem priznati da Rusija i susjedna Ukrajina povijesno imaju isprepletenu i kompliciranu zajedničku povijest, a isto vrijedi i za odnose Kine i Tajvana. Ali Amerika je nešto sasvim drugo. Da stvari zadržimo u perspektivi, imajte na umu, na primjer, da je, zapanjujuće, jedino mjesto na cijelom svijetu gdje Kina ima vojnu bazu Džibuti, na Rogu Afrike. Nasuprot tome, ovisno o tome kako brojite, Washington je 2015. imao oko 800 vojnih baza u više od 70 zemalja.
Osim toga, SAD je do sada izvršio invaziju na 84 od 194 države koje priznaju Ujedinjeni narodi i bio je vojno uključen u ne manje od 191 od njih, prema Christopheru Kellyju i Stuartu Laycocku, autorima knjige “America Invades: How We’ve Invaded” ili bio vojno uključen u gotovo svaku zemlju na svijetu”.
Teška istina je da su danas (a možda i ikada) Sjedinjene Američke Države jedina nacija koja je potencijalno u ratu na tri kontinenta – scenarij koji su pozdravili istaknuti američki komentatori i znanstvenici.
Drugi analitičari, poput Andree Rizzija, koji piše za El Pais, opisali su mogućnost da se ratne fronte na Bliskom istoku, u Europi i Aziji i Pacifiku povežu kao scenarij “noćne more” – iako ne tako uvjerljiv, u Rizzijevom slučaju, koji se čini vjerovati da politički Zapad nužno ima neke veze s “demokracijom”, što je u najmanju ruku povijesno kontroverzna premisa.
Međutim, Rizzi iznosi vrlo valjanu tvrdnju da “u geopolitici – i u životu – situacije visokog stresa dovode do veće rezerve za nepredviđene slučajeve, pogrešaka u izračunima i komunikaciji, nekontroliranih radnji manjinskih frakcija i eskalacija koje su nenamjerne, barem od strane protagonista.” Iako je protagonistima u interesu stabilnost, u jednom trenutku netko (ili nečiji opunomoćenici) doista mogu napraviti “hrabar potez”, Rizzijevim riječima, što će izazvati eskalaciju i nepredvidive ishode.
Niz ukrajinskih i zapadnih akcija nedvojbeno je predstavljao upravo takav prelazak crvene linije u perspektivi Moskve. Dok se neki brinu da bi se ista stvar mogla dogoditi na Pacifiku, nenamjerno zapalivši još jedan rat, drugi zazivaju i čeznu za takvim ratom – ne samo u indo-pacifičkoj regiji, već istovremeno u Europi i na Bliskom istoku.
Teško je takav poziv opisati na bilo koji drugi način nego kao volju da se zapali svijet – uostalom, ne možete doslovno čeznuti za ratom između velikih sila na tri kontinenta, a ne očekivati sve ostalo što se tamo često događa (poziv to je prerušena apokalipsa, ako želite).
Nevjerojatno, ali takvi ratoborni pozivi nisu ograničeni na govor mržnje ekstremnih i marginalnih pojedinaca i organizacija, već prolaze kao razuman i mainstream diskurs koji proizvode respektabilni stručnjaci s besprijekornim vjerodajnicama. A, pazite, Foreign Affairs ga čak i objavljuje. Nije ni čudo: nakon svega, vlastita vanjska politika Washingtona uglavnom je izgrađena na premisi američke unipolarnosti i globalnog rata ako je potrebno.
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
