Dok Europa kuha novi rat, Hrvatska i dalje broji duhove prošlih, piše Andrija Klarić.
Ursula von der Leyen upravo u sjevernoj Europi dogovara energetske rezerve, vojnu suradnju i “zajedničku sigurnost.”
Mi u Zagrebu mjerimo tko je glasnije viknuo “Za dom spremni.”
Savršeno podijeljene uloge: Bruxelles planira budućnost, a Hrvatska glumi prošlost.
Korisni idioti na dužnosti
Neke države imaju političare. Mi imamo – rekvizite.
Dok u Bruxellesu prolazi zakon o digitalnom euru i dok je digitalni ID već usvojen i uveden, u Saboru traje rasprava o 1941.
Nitko ne pita kako će taj identitet sutra postati uvjet za banku, liječnika, posao, auto, račun ili putovanje.
Dok se donose uredbe o zelenom izvlaštenju zemlje, u Zagrebu se brani čast “koncerta Marka Perkovića Thompsona.”
Marin Miletić stražari nad Adventom i priseže da neće “uzmaknuti ni centimetra.”
Dalija Orešković tvrdi da je “Zagreb bio woke i prije nego što je svijet naučio što to znači.”
Ivana Kekin mijenja imena ulica i proglašava kraj ustaškog urbanizma.
Peternel iskapa Jasenovac i broji žrtve Drugog svjetskog rata.
U međuvremenu, EU propisuje novi režim digitalnog nadzora djece i mladih — a odrasli već imaju svoj.
Ivan Penava ruši mauzolej i priča o “dostojanstvu žrtava.”
Dok kamenje pada, Bruxelles objavljuje novi sigurnosni plan:
– povećanje izdvajanja za NATO s 2 % na 5 % BDP-a,
– jačanje vojne industrije,
– i novo zaduživanje država članica.
Siniša Hajdaš Dončić sada prigovara Ustavnom sudu zbog izvlaštenja zemlje,
ali zaboravlja da je njegova stranka u Bruxellesu glasala za zelenu tranziciju kojom je to izvlaštenje postalo zakon.
Branili su i Ursulu von der Leyen – ne samo kad su je postavljali, nego i kad su je spašavali od smjene.
Ivan Anušić u Kijevu potpisuje “pismo namjere” o zajedničkoj proizvodnji oružja.
Pismo mira, rekli bi – da nije pismo namjere za rat.
A Tomislav Tomašević zabranjuje Thompsonov koncert, hrabro braneći Zagreb od gitare i tambure.
Zna da će mu to dići rejting – kao što su “branitelji” navodno pokušavali zabraniti lijevičarske festivale u Benkovcu, Šibeniku i Velikoj Gorici, pa su ih te “zabrane” proslavile.
Svi igraju isti stari trik: malo zabrane, puno reklame.
I svi sretni – osim građana, koji plaćaju scenografiju.
Naoružavanje bez neprijatelja
Obavezni vojni rok vraća se na mala vrata.
Službeno: “radi sigurnosti.”
Neformalno: radi statistike – popisa mladeži koja će sutra biti “raspoloživa.”
Hrvatska troši 1,86 milijardi eura na oružje,
dok ima 210.000 stranih radnika i 200.000 iseljenih mladih.
Istodobno, deficit raste, a inflacija ruši rekorde.
Zastupnici su si, usred svega, udvostručili plaće i sada se prave da to nije dio deficita centralnog buđeta..
Možda je to cijena poslušnosti. Ili stimulans da se ne čuje ono što bruje strojevi iz Bruxellesa.
Rat bez objave, mobilizacija bez vojske
Europa se, pod Ursulinim vodstvom, priprema za energetsku i sigurnosnu zimu.
U Bruxellesu se govori o “novoj strategijskoj autonomiji.”
U Zagrebu – o Thompsonovim stihovima i Kekiničinim metaforama.
Zvonimir Troskot povremeno spomene digitalnu valutu središnje banke i pita tko će kontrolirati taj sustav.
Odmah postane “teoretičar zavjere.”
Jer u zemlji koja živi u 1941., svatko tko govori o 2025. zvuči kao prorok.
Republika Kratkog Sjećanja
Hrvatska politika danas je muzej na otvorenom.
U njemu svatko viče, ali nitko ne sluša.
Eksponati: Miletić, Orešković, Kekin, Penava, Peternel, Hajdaš, Anušić, Tomašević, Troskot – svatko sa svojom ulogom, svi u istom programu.
U pozadini, strojevi Bruxellesa tiho bruje:
– digitalni ID (već uveden)
– CBDC (već u proceduri)
– zeleni porezi
– vojne kvote
I dok se narod dijeli po rovovima starih ideologija,
država klizi u novi oblik nadzora – ovaj put bez tenkova, ali s QR kodovima.
Zaključak
Ne, Hrvatska se ne priprema za rat –
ona se već nalazi u njemu.
Samo što oružje još nije raspoređeno, nego softver.
I dok Miletić brani Advent,
Orešković svoj “woke Zagreb”,
Kekin urbani identitet,
Penava Domovinski rat,
Peternel prošle grobove,
Hajdaš Dončić socijalnu pravdu,
Anušić europsku sigurnost,
Tomašević “kulturni poredak”,
a Troskot digitalnu istinu —
Hrvatska se polako pretvara u digitalni garnizon,
zarobljenu u digitalnom zatvoru,
koja će sutra poslušno koračati u tuđe ratove.
