Zašto je rat s Rusijom “neizbježan”, piše Andrija Klarić.
Što nam obrasci govore?
O ratu se danas govori kao o vremenskoj prognozi: “možda”, “ako”, “ovisno o pregovorima”. Ali kad mjesecima gledam iste odluke, iste pripreme i isti jezik – shvatim da prognoza nije problem, nego klima.
U razgovorima s ljudima koji razumiju sustav iz financijske, geopolitičke i institucionalne perspektive dobio sam isti zaključak iz različitih kutova. A kad to usporedim s onim što se stvarno radi u Europi – i kod nas – postane mi jasno: smjer je već odabran.
“Neizbježnost nije proročanstvo. Neizbježnost je obrazac.”
Uvod: zašto uopće koristim riječ “neizbježno”
Neizbježnost nije proročanstvo. Neizbježnost je obrazac: kad se iste odluke ponavljaju, kad se isti instrumenti pripremaju, kad se isti jezik normalizira, a “mir” ostaje samo riječ u priopćenju.
U ovoj temi ja nisam “pogodio” smjer – ja ga mjesecima dokumentiram kroz razgovore s ljudima koji gledaju sustav iznutra: kroz financije, geopolitiku, vojnu logiku i institucionalne mehanizme. I onda to usporedim s onim što se stvarno događa (ili se ne događa) na pregovaračkom planu.
Ovo je taj kontinuitet.
“U razgovorima s ljudima koji razumiju sustav iz financijske, geopolitičke i institucionalne perspektive dobio sam isti zaključak iz različitih kutova.”
Što kažu gosti (u jednoj rečenici)
- Armstrong: rat često postaje rješenje za bilancu i dug.
- Pellet: “primirje” je često PR dok se priprema sljedeća faza.
- Werner: rearmiranje je fiskalni režim i mehanika kredita – netko to mora platiti.
- Prozorov: bez pobjednika nema kraja; poraz se neće priznati, pa se ide dalje.
1) Armstrong: rat nije ideologija – rat je bilanca
U razgovoru s Martinom Armstrongom, i kasnije u eseju u kojem sam objašnjavao zašto smatram da je Armstrong u pravu, ključna teza je brutalno jednostavna: rat postaje alat kad fiskalna i politička arhitektura gubi održivost. Nije “želja za ratom” u romantičnom smislu – nego potreba režima da preživi vlastite brojke. U tom okviru rat služi kao legitimacija izvanrednog stanja: centralizacije moći, opravdanja duga, inflacije i kontrole kapitala.
Armstrongov okvir mi je posebno koristan jer razdvaja moralnu priču od mehanike: kad se dug gomila, kad se ekonomija spotiče o vlastite kamate, kad politički projekt (npr. eurozona bez pune fiskalne države) ulazi u stres – tada “vanjski neprijatelj” postaje politički lijek. Ne zato što rješava problem, nego zato što ga preusmjerava i zamagljuje.
Ja tu ne vidim teoriju. Vidim obrazac koji se u povijesti ponavlja s različitim zastavama i različitim parolama, ali sa sličnom računicom. Kad dođe trenutak da narod treba prihvatiti ono što u “normalnom” vremenu ne bi prihvatio – tada politika traži okvir u kojem prigovor zvuči kao izdaja. Rat je najjači takav okvir.
2) “Priča se o primirju”, ali pregovarački proces – ne postoji
U zadnjih mjesec dana u javnom prostoru ima puno govora o primirju, “mirovnim planovima” i “pregovorima”. Ali ono što je presudno nije retorika nego struktura: postoje li formalni pregovori, mandat, agenda, mehanizam provedbe i jamstva sigurnosti?
Kad takav okvir ne postoji ili je tek u magli, “mir” ostaje riječ – a rat ostaje proces. U praksi to znači:
- i dalje teče logistika rata,
- i dalje se planira dugoročna podrška,
- i dalje se priprema “dan poslije” kroz vojne i industrijske kapacitete.
Drugim riječima: ako mir nije proces, onda je propaganda – a proces je i dalje rat.
“Ako mir nije proces, onda je propaganda – a proces je i dalje rat.”
Ovdje je važno reći nešto neugodno: “govor o miru” često služi da se umiri javnost dok se u pozadini dovršava infrastruktura za nastavak. A ja upravo to gledam u Europi: mir se izgovara, a rearmiranje se potpisuje. Mir je naslov, a rearmiranje je proračun.
“Mir se izgovara, a rearmiranje se potpisuje. Mir je naslov, a rearmiranje je proračun.”
Reality check – kako ja razlikujem “mir” od PR-a
Ja ne gledam tko je održao konferenciju. Ja gledam:
1) Ima li pregovaračkog okvira?
2) Ima li dokumenta, mandata i provedbe?
3) Ima li jamstava i nadzora?
Ako toga nema, ja to ne zovem mir. Ja to zovem pauza u komunikaciji.
3) Pellet: primirje ne određuje moral – određuje financijska oluja
U razgovoru s Thierryjem Laurentom Pelletom primirje i mir nisu prvenstveno pitanje “dobre volje”, nego pitanje strukture: američki dug, kamatne stope, baloni valuacija, politički pritisci i potreba elita da upravljaju krizom. Pelletovu tezu ne morate “voljeti” da biste je razumjeli: on tvrdi da geopolitički rasplet slijedi financijski stres, a ne obratno.
U tom okviru, “primirje” se često spominje baš onda kad treba kupiti vrijeme – a vrijeme se kupuje dok se paralelno pripremaju kapaciteti za sljedeću fazu. Pellet upravo to sugerira: da se Europa gura u sigurnosno-obrambeni režim, i da se rat koristi kao kontekst za velike institucionalne zaokrete (od industrije do digitalnog novca).
Meni je u Pelletovom pristupu važna jedna stvar: on me prisiljava da ne gledam rat kao moralnu priču s dobrima i lošima, nego kao sustav interesa i pritisaka. Morali su važni, ali oni rijetko donose odluke na vrhu. Odluke na vrhu donosi računica.
4) Werner: “rearmiranje” nije parola – to je fiskalni i kreditni režim
U razgovoru i analizi s Richardom Wernerom dobivam “mehaniku”: kako se financijski sustav ponaša kad politički projekt odluči ući u ratnu ekonomiju. Werner naglašava da ratna potrošnja ne stvara prosperitet kao realne investicije; ona tipično donosi dug, inflaciju i preraspodjelu prema vojno-industrijskom i financijskom sektoru.
Ključna vrijednost Wernerovog okvira je što rearmiranje ne tretira kao moralni poziv (“obrana demokracije”), nego kao promjenu smjera ekonomije: kredit, proračuni, industrija – sve se prebacuje u logiku izvanrednog stanja. I tu se otvara opasno pitanje: tko to plaća, na koji način i koliko dugo.
Kad ja slušam Wernera, ja zapravo slušam upozorenje: “Ne gledajte samo tenkove. Gledajte bilance, kredite, kamate i proračune.” Jer tenk je spektakl, a dug je okov. Tenk prođe ulicom jednom; dug prođe kroz vaš život svaki dan.
“Tenk je spektakl, a dug je okov. Tenk prođe ulicom jednom; dug prođe kroz vaš život svaki dan.”
5) Što radi EU: kad se politika pretvori u narudžbenicu
Europska unija se ponaša kao da ulazi u dugotrajan obrambeni režim. Ne govorim o emocijama, nego o instrumentima:
- razvijaju se programi zajedničkih nabava i industrijske mobilizacije,
- potiče se preusmjeravanje dijela civilne industrije prema vojnoj proizvodnji,
- normalizira se rast obrambenih izdvajanja kao trajna proračunska stavka,
- javnosti se “sigurnost” sve češće prodaje kao izgovor za fiskalne i institucionalne rezove.
To je presudno, jer kad se jednom izgradi infrastruktura ratne ekonomije, rat prestaje biti iznimka i postaje opcija. A opcije u politici rijetko ostanu neiskorištene.
“Kad se jednom izgradi infrastruktura ratne ekonomije, rat prestaje biti iznimka i postaje opcija.”
I zato se ja ne mirim s argumentom “to je samo obrana”. Obrana od čega, koliko dugo, kojim novcem, pod kojim pravilima, i s kojim izlazom? Kad obrana postane stalno stanje, ona prestaje biti obrana i postaje režim.
“Kad obrana postane stalno stanje, ona prestaje biti obrana i postaje režim.”
Što radi EU (jednostavno rečeno)
Ja vidim tri stvari:
1) EU gradi instrumente financiranja i nabave.
2) EU gura industriju u vojni smjer.
3) EU normalizira da je ratna priprema “normalna”.
6) Prozorov: rat neće završiti bez pobjednika – a Zapad poraz ne prihvaća
U razgovoru kroz isječke s Vasilijem Prozorovom (koji se predstavlja kao bivši djelatnik ukrajinskih službi), pojavljuje se tvrd, gotovo ciničan realizam: on ne govori o “kompromisu” kao realnom završetku, nego o pobjedniku i poraženom – i uvjeren je da će pobjednik biti Rusija, dok “druga strana” poraz neće prihvatiti.
Ovdje ja moram biti pošten: Prozorov iznosi i niz teških optužbi (korupcija, zloupotreba pomoći, kriminalne mreže), koje u javnom prostoru traže strogu provjeru prije nego što se tretiraju kao činjenice. No, za strukturu ovog eseja meni je važan njegov politički zaključak: ako se mir shvati kao poraz jedne strane, onda se mir ne traži – nego se traži sljedeća runda, s većim ulogom.
To je ona točka gdje “primirje” postaje samo predah, a predah u ovoj logici služi za punjenje – oružjem, novcem i ljudstvom.
7) Hrvatska: znakovi smjera koje gledam već mjesecima
7.1. Psihološka priprema i normalizacija rata
Ja sam već mjesecima pisao o obrascu koji se ponavlja: medijski framing, stalna proizvodnja prijetnje, emocionalna mobilizacija, društveni pritisak na svako protivljenje ratu, i paralelne “unutarnje teme” koje gutaju javni prostor dok se vanjskopolitički smjer cementira.
To je klasičan predratni ritam: rat se najprije “useljava” u jezik, zatim u simbole, pa tek onda u proračun i zakon. I zato mi je važno: promatrati promjene u Hrvatskoj ne kao izolirane političke PR poteze, nego kao dio šire europske logistike.
7.2. Obavezni vojni rok: “obrana Hrvatske” ili baza za mobilizaciju?
Ja sam već ranije analizirao uvođenje obaveznog vojnog roka i ključna mi je teza bila ova: ovo nije samo sigurnosna mjera, nego širenje baze – ljudske, administrativne i logističke – koja državi omogućuje brže mobilizacijske scenarije. Posebno zato što se ratovanje danas tehnološki mijenja, pa masovni ročnik sam po sebi ne rješava “moderni rat”, ali rješava organizacijsku spremnost i “inventuru ljudi”.
Ovaj dio je u članku nužan jer spaja globalnu priču (EU rearmiranje, fiskalni režim) s domaćom praksom: kad krene “ratna ekonomija”, treba i ratna administracija.
7.3. “Koalicija voljnih”: sporedni ulaz u rat
Najosjetljiviji hrvatski dio je koncept koalicije voljnih. U mojim ranijim analizama poanta je bila jasna: koalicija voljnih može postati političko-pravni mehanizam kojim se zaobilaze klasični okviri, i ulazi u “misije” koje su formalno predstavljene kao mir ili stabilizacija – ali su realno vojni angažman u zoni sukoba.
Ovo je točka gdje se “neizbježnost” rađa: kad se jednom normalizira da se vojska šalje kao “jamstvo mira”, granica između mira i rata postaje administrativna, a ne moralna.
“Ovo je točka gdje se ‘neizbježnost’ rađa: kad se jednom normalizira da se vojska šalje kao ‘jamstvo mira’, granica između mira i rata postaje administrativna, a ne moralna.”
7.4. Plenković i Milanović: “nećemo slati vojnike” – i zašto to nije kraj priče
Važno mi je reći jasno: politička poruka “nećemo slati vojnike” jest bitna i ja je čujem. Ali za ovaj esej ključno je pitanje: je li to stabilna strategija ili trenutna pozicija u vremenu kad se EU obrambena arhitektura ubrzano gradi?
Drugim riječima: čak i kada politički vrh kaže “ne”, sustav koji se gradi oko nas (zaduživanje, industrijska preusmjerenja, rast izdvajanja, normalizacija izvanrednog stanja) stvara kontekst u kojem će se “ne” sve češće morati braniti. A to je iscrpljujuće – i često politički neodrživo.
Što to znači za Hrvatsku (moja tri crvena alarma)
1) Normalizacija rata u jeziku i medijima.
2) Administrativna priprema (rok, evidencije, spremnost).
3) Pravna fleksibilnost (koalicije voljnih, “misije mira” u ratnoj zoni).
8) Zašto smatram da “to već dugo znamo”
Kad spojim linije:
- Armstrong: rat kao funkcija bilance i političke potrebe za izvanrednim režimom.
- Pellet: mir i primirje kao funkcija financijskih stresova i geopolitičke koristi, ne kao “dobra volja”.
- Werner: ratna ekonomija kao kreditno-fiskalni mehanizam s predvidljivim učincima na stanovništvo.
- EU: konkretna institucionalna i industrijska infrastruktura za dugotrajnije naoružavanje.
- Pregovori: “mir” se priča, ali pregovarački proces nije ušao u formalnu fazu.
- Prozorov: rat se neće zatvoriti kompromisom, nego pobjedom; poraz se ne prihvaća; zato se ide dalje.
- Hrvatska: psihološka priprema + administrativna priprema (vojni rok) + pravni “sporedni ulaz” (koalicija voljnih).
To je već dovoljno da kažem: ja ne gledam slučajnosti. Ja gledam slaganje kockica.
“Ja ne gledam slučajnosti. Ja gledam slaganje kockica.”
Ja ne tvrdim da je sutra “veliki rat” u operativnom smislu. Ja tvrdim nešto prizemnije i opasnije: da se Europa (i Hrvatska u njoj) premješta u režim u kojem je rat s Rusijom sistemski moguć, a zatim sve vjerojatniji, jer se institucije, proračuni, industrija i ljudstvo pripremaju kao da je to normalan horizont. Kad sustav jednom postane “ratno kompatibilan”, rat prestaje biti iznimka – postaje opcija.
A opcije, u politici, imaju ružnu naviku da se kad-tad iskoriste.
9) Zaključak: “Neizbježno” je riječ koju mrzim – zato je koristim
Da, naslov je provokativan. Ali u ovoj temi provokacija je ponekad minimalna higijena: da se društvo trgne prije nego što se probudi u svijetu u kojem su odluke već donesene, a rasprava kasni dvije godine.
Ako nakon svega ovoga netko kaže: “Ne, rat nije neizbježan” – ja ću prvi reći: odlično, pokažite gdje se razmontirava ovaj stroj. Gdje se smanjuju izdvajanja? Gdje se gase instrumenti? Gdje se vraća diplomacija u formalni okvir? Gdje se prestaje s normalizacijom izvanrednog stanja?
Jer dok se to ne događa, ja ne gledam mir. Ja gledam pripremu.
“Jer dok se to ne događa, ja ne gledam mir. Ja gledam pripremu.”
10) Zaključak u 7 kratkih teza (FB/X-ready)
- Neizbježnost nije proročanstvo – neizbježnost je obrazac.
- O primirju se priča, ali bez formalnog procesa mir ne postoji – postoji samo pauza u PR-u.
- EU se ponaša kao da ulazi u trajnu ratnu ekonomiju: industrija, proračuni i nabave to potvrđuju.
- Armstrong: rat je često odgovor sustava na dug i gubitak povjerenja – “bilanca” diktira politiku.
- Werner: rearmiranje je fiskalni režim; građani ga plaćaju kroz dug, inflaciju i pad kupovne moći.
- Pellet: mir se ne događa kad se to “želi”, nego kad se promijeni računica moći i financija.
- Hrvatska se priprema: vojni rok + logika koalicija voljnih = infrastruktura za uvlačenje u širi sukob.
Izvor
