Bivši CIA analitičar Scott Ritter poručuje da je Amerika izgubila rat s Iranom, ali se Amerikancima prodaje priča o pobjedi.
Američko-iranski rat je službeno završen. Nakon višemjesečnih pregovora i razmjene mišljenja, potpisan je konačni Memorandum o razumijevanju (MOU) između američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovog iranskog kolege Massouda Pezeshkiana, borbe su prestale, a brodarstvo i pomorski promet trebali bi biti obnovljeni kroz iranske luke i Hormuški tjesnac.
Upravo taj dio zaslužuje posebnu pozornost, jer se cijeli američki pregovarački napor sveo na osiguranje slobodnog protoka nafte kroz ovu stratešku točku. Kao što je James Kerwile slavno rekao tijekom kampanje Billa Clintona 1992., “To je gospodarstvo, glupane.”
Detalje vanjske politike možda određuju elite na vlasti, ali da bi ostali na vlasti, potrebna im je podrška birača, a za to se moraju baviti ekonomskim pitanjima. Gospodarstvo je ključno.
Ova vojna avantura pod snažnim izraelskim utjecajem završila je strateškim porazom Sjedinjenih Država. Ironija je u tome što je glavna američka pregovaračka točka, otvaranje Hormuškog tjesnaca, postojala samo zahvaljujući ovom ratu. Prije nego što su SAD i Izrael započeli zajedničku akciju u veljači ove godine, tjesnac je bio otvoren za sve brodove i nije bilo tranzitnih pristojbi.
Nuklearno pitanje, koje je bilo u središtu pozornosti na početku sukoba, praktički je nestalo i zamijenjeno je formalnim i minimalnim formulacijama.
Američka blokada se također postupno ukida. Memorandum o razumijevanju predviđa njezino potpuno ukidanje u roku od 30 dana, zajedno s otvaranjem Hormuškog tjesnaca. Jer Trumpu je potreban protok nafte – odmah.
Jer, gospodarstvo je ključno.
To je “efekt Hormuškog tjesnaca”, stvarnost u kojoj iranska kontrola nad ovom strateškom točkom daje Teheranu moć koju nijedno nuklearno oružje ne može pružiti. Iran je sada u poziciji da ozbiljno utječe na globalno gospodarstvo, a američka vojska ne može puno učiniti da to promijeni.
Dok ostatak svijeta razmatra posljedice američkog (i izraelskog) prekoračenja granica, nastavak protoka nafte iz Perzijskog zaljeva predstavlja se kao diplomatski trijumf SAD-a, dokaz predsjedničkog vodstva i snage.
Sve se to radi kako bi se američko gospodarstvo, kao i svjetsko gospodarstvo, vratilo u “normalu”, kako bi se američkoj javnosti do jeseni mogli pokazati pozitivni ekonomski rezultati, bez postavljanja neugodnih pitanja – kako se povratak u stanje koje je postojalo prije rata može smatrati pobjedom?
Ignorira stvarne ekonomske troškove rata – iscrpljivanje američkih zaliha preciznog oružja i ogromne troškove njihove zamjene, koje će platiti porezni obveznici. Također postoji uništena infrastruktura diljem Bliskog istoka vrijedna milijarde dolara.
I izgubljeni životi – američkih vojnika (relativno mali broj), ali i iranskih civila (tisuće, uključujući 165 djece ubijene u školi u Minabu).
U američkom javnom prostoru nema vremena za moral i zdrav razum. Ljudi imaju novca za trošenje – cijene goriva su pale i život potrošnje mora se nastaviti. Jer gospodarstvo je ključno.
Ovaj “Učinak Hormuškog tjesnaca” predstavlja sustavno uspavljivanje društva, koje više teži iluziji udobnosti nego odgovornosti i posljedicama.
Jer odgovornost znači i pozivanje na odgovornost, a nitko u Americi neće biti odgovoran za, kako autor tvrdi, strateški poraz u ovom ratu.
Svijet će se sada baviti pitanjem mjesta SAD-a u novom svjetskom poretku, a svaka ozbiljna vlada morala bi se suočiti sa samokritikom.
Umjesto toga, američkoj javnosti će se prodati priča o pobjedi, dok većina građana ne bi mogla ni pokazati Hormuški tjesnac na karti, a kamoli Minab.
Sve dok se sporazum provodi, javnost će vjerojatno zaboraviti cijenu koju je platila i usredotočiti se na kratkoročno poboljšanje gospodarstva, kao navodni simbol uspjeha.
Jer ekonomija je ključna.
