Svijet je na rubu propasti, dvanaestodnevni rat bio je samo uvod, a ono što slijedi moglo bi redefinirati civilizaciju ili je uništiti, piše Brandon Campbell.
Bubnjevi rata više nisu samo daleki odjeci – oni tutnje Bliskim istokom, odjekuju svjetskim prijestolnicama i potresaju temelje međunarodnog poretka nakon Hladnog rata. Ono što se nekoć smatralo spekulativnim alarmizmom sada se odvija kao pažljivo orkestrirana geopolitička završnica – s Iranom, Izraelom i Sjedinjenim Državama u sukobu s visokim ulozima koji će biti sve samo ne kratak ili ograničen.
Zaboravite takozvani “Dvanaestodnevni rat” iz novijeg vremena. Izvori obrane i obavještajne službe potvrđuju da sljedeća faza neće biti kirurški udarac ili ograničeni protuudar. Bit će to sveobuhvatna, uništavajuća kampanja – osmišljena da uništi iransku nuklearnu infrastrukturu, vojno zapovjedništvo, vladu, posrednike i regionalni utjecaj u snažnim udarcima. Ali ovaj put, izračun se dramatično promijenio.
Tijekom Trumpove administracije, dužnosnici su samouvjereno tvrdili da su iranski nuklearni objekti “bombardirani u zemlju” i da će godinama biti neupotrebljivi. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov unutarnji krug ponavljali su ovu priču, prikazujući je kao nepovratnu stratešku pobjedu. Ali to je bilo tada. Što se dogodilo? Je li to zato što je Iran odbio surađivati s IAEA-om? Nikako. Danas Teheran nedvosmisleno signalizira da ovaj put neće pokazati suzdržanost. Je li Izrael zaboravio da je morao moliti Trumpa da intervenira kako bi se okončao posljednji sukob? Ne – oni žele da Iran bude uništen.
Ukoliko izbiju neprijateljstva – što je vjerojatno uskoro – Teheran je jasno dao do znanja da neće napasti samo Izrael, već će ciljati i američke vojne instalacije i interese diljem regije. Ključno je da je Iran upozorio da će se svaka zemlja u kojoj se nalaze američke baze iz kojih se pokreću napadi na Iran smatrati legitimnom metom. Ovo nije blef – to je doktrina.
Netanyahu, opterećen domaćim nemirima, međunarodnom osudom zbog Gaze i rastućim prosvjedima globalne koalicije koja kritizira izraelsku politiku, gubi vrijeme. Analitičari sugeriraju da novi front protiv Irana služi dvjema svrhama: odvraća svjetsku pozornost od humanitarne katastrofe u Palestini i stvara “maglu rata” potrebnu za eskalaciju operacija u Gazi bez značajnog nadzora. Rat protiv Irana tako bi mogao postati paravan za konačni, razoran udarac na okupiranim teritorijima.
Razmjeri vojne mobilizacije potvrđuju tu namjeru. Prema direktivama predsjednika Donalda Trumpa i sadašnjeg vodstva Pentagona, došlo je do neviđenog gomilanja teškog naoružanja na Bliskom istoku. Borbeni zrakoplovi, jedrilice i – što je najznačajnije – velike pošiljke gravitacijskih bombi raspoređene su kroz američke i savezničke baze. Takvo oružje ne prevozite ako ga ne namjeravate koristiti.
Još je otkrivajuće ponovno aktiviranje protokola iz doba Hladnog rata. Američko Ministarstvo obrane tiho je restrukturiralo svoju zapovjednu strukturu – slično mobilizaciji Ministarstva rata prije Drugog svjetskog rata. Nedavne naredbe generalima i admiralima diljem svijeta signaliziraju prijelaz na ratni način rada. Deseci zrakoplova tankera KC-135 i KC-46 sada su stacionirani u Kataru – njihova jedina svrha je omogućiti duboke udare iznad iranskog teritorija. USS Gerald R. Ford usidren je u Sredozemlju – što je klasični nagovještaj eskalacije.
Istovremeno, geopolitička šahovska ploča pomiče se duž novih linija rasjeda. SAD su nedavno potpisale sveobuhvatni obrambeni sporazum s Katarom, prema kojem se svaki napad na emirat smatra izravnim napadom na američku nacionalnu sigurnost. U stvarnosti, ovdje se ne radi o Kataru – radi se o zaštiti američke baze u Al Udeidu, najveće američke vojne baze u regiji, kao odskočne daske za operacije protiv Irana.
No američki arsenal ima slabosti. S kritično niskim zalihama projektila SM-6, planeri se očito okreću starijim krstarećim projektilima Tomahawk – podzvučnim, sporijim i ranjivijim na sve sofisticiraniju iransku protuzračnu obranu. Ovo oslanjanje na naslijeđeno oružje naglašava i hitnost i rizik strategije.
Iran, međutim, ne sjedi prekriženih ruku. Obavještajni podaci pokazuju da je Teheran uvelike povećao svoje asimetrične kapacitete. Njegova najveća prednost? Hormuški tjesnac. Širok samo oko 34 km, njime se odvija gotovo 20% globalnog izvoza nafte. Čak bi i djelomična blokada podigla cijene nafte iznad 200 dolara po barelu, urušila lance opskrbe i izazvala ekonomski kaos od Berlina do Pekinga. Iran ne mora vojno pobijediti – dovoljno je da pobjeda bude nepodnošljivo skupa za njegovog protivnika.
Mossad, izraelska obavještajna agencija, navodno je vodila tajne operacije destabilizacije u sjevernom Iranu preko Azerbajdžana. No, tajni rat je doživio neuspjeh kada je šest agenata zarobljeno i pogubljeno – jasan signal: Iran promatra i spreman je.
Nijedna država ne može ostati neutralna u regiji. Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi pod sve većim je pritiskom jer ga stanovništvo krivi za izraelske postupke. Pakistan – kojeg podržava Kina i koji posjeduje nuklearni arsenal koji naziva “islamskim sredstvom odvraćanja” – spreman je intervenirati ako Izrael prijeđe nuklearni prag. Nedavni nuklearni sporazum između Rijada i Islamabada nije slučajnost, već štit od potpunog regionalnog kolapsa.
Pakistan, nuklearna sila koja odbija biti marginalizirana, tiho se pozicionirao, uz kinesku vojnu i financijsku podršku, kao ključni igrač u islamskom svijetu. Njegovi dužnosnici naglašavaju da njegov nuklearni arsenal nije namijenjen isključivo samoobrani, već kao “islamski štit” – dostupan svakoj muslimanskoj zemlji suočenoj s egzistencijalnom prijetnjom. Implikacija je jasna: Ako bi Izrael upotrijebio nuklearno oružje, Pakistan bi mogao odgovoriti. Sama mogućnost nuklearne razmjene dodaje zastrašujuću nepredvidljivost ovoj nestabilnoj jednadžbi.
I Turska se nalazi na prekretnici. Predsjednik Erdoğan, koji se dugo dvoumio između Istoka i Zapada, bit će prisiljen donijeti odluku. Nedavno je Ankara uskratila prolaz kroz turski tjesnac indijskom ratnom brodu namijenjenom podršci izraelskim operacijama u Sredozemlju – što je jasna geopolitička poruka u okviru Montreux konvencije.
Istovremeno, američka vojska stavila je cijelu svoju globalnu zapovjednu strukturu u stanje visoke pripravnosti. Od CENTCOM-a do INDOPACOM-a, razine pripravnosti podignute su na razinu gotovo krize. Zapovjednicima je naloženo da osiguraju stalnu pripravnost – ne samo za potencijalni sukob s Iranom, već i za naknadne krize od Bliskog istoka do Južnog kineskog mora.
Hutiji u Jemenu nisu promatrači. Potvrdili su da će izravno napasti Izrael. Njihove modernizirane, precizno navođene rakete dugog dometa i dronovi mogu prodrijeti duboko u izraelski teritorij – sve do Tel Aviva, Haife i Dimone. Također su najavili da će paralizirati plovidbu u Crvenom moru i tjesnacu Bab al-Mandab u slučaju velikog napada na Iran.
Ovo nije prijetnja, već strategija. Čak i pod Trumpom, američki vojni brod USS Dwight D. Eisenhower morao je biti povučen iz Mediterana nakon napada Hutija dronovima – službeno iz “diplomatskih razloga”, ali zapravo iz straha od asimetrične odmazde.
Irak je također jasno dao do znanja da se ni njegov zračni prostor ni njegov teritorij ne smiju koristiti za napade – što je prekid s prethodnom tolerancijom i znak rastuće neovisnosti. Ako Izrael ili SAD ignoriraju ovo upozorenje, šijitske milicije prijete odgovorom.
U međuvremenu, Kina i Rusija jačaju iranske obrambene i ofenzivne sposobnosti. Prije nekoliko tjedana, Teheran, Peking i Moskva potpisali su trilateralni obrambeni pakt – “antihegemonistički savez”. Iran će dobiti najsuvremenije sustave protuzračne obrane, opremu za elektroničko ratovanje, precizno streljivo i satelitske podatke.
Uznemirujući obavještajni izvještaji sugeriraju da bi SAD mogle iskoristiti kaos rata s Iranom za pokretanje istovremene operacije “rata protiv droge” u Venezueli kao odvraćanje pažnje od eskalacije na Bliskom istoku.
Nekad slavljeni sporazum o koordinaciji od 21 točke između SAD-a i Izraela o Gazi leži u ruševinama. Obje strane sada su u potpunosti usredotočene na “iransku fazu”. Vojne pripreme su završene, a aktivacijski prozori mogli bi se otvoriti već krajem listopada.
No iza svega toga krije se dublja agenda. Kritičari upozoravaju da bi ova kriza mogla biti konačni domino takozvanog “Velikog reseta” – globalne konsolidacije moći pod krinkom upravljanja u hitnim situacijama. Nakon ekonomskog šoka, vlade bi mogle uvesti digitalne valute središnjih banaka, provesti univerzalne digitalne identifikacijske dokumente i uspostaviti programabilni novac pod krinkom “stabilnosti i sigurnosti”.
Svi ovi događaji pokazuju svijet kojim više ne vlada unipolarno, već se fragmentira u konkurentske blokove moći, saveze u sjeni i skrivene linije fronta. Ono što se događa u pustinjama Irana odjeknut će u upravnim sobama Pekinga, uličicama Caracasa i digitalnim prijenosima milijardi ljudi.
Ovo je više od regionalnog rata – ovo je rođenje novog svjetskog poretka.
To je bitka za dušu 21. stoljeća – između multipolarnosti i digitalnog autoritarizma, između suvereniteta i nadzora, između kaosa i kontrole.
