Europa se počela pripremati za rat s Rusijom.
Magla se razilazi oko toga s kakvom ćemo Europom imati posla sada i u nadolazećim godinama. Brojke pokazuju da je širenje kapaciteta europske vojne industrije u punom jeku: grade se novi proizvodni pogoni i hale, civilne tvornice preusmjeravaju se na proizvodnju oružja, oslobađaju se građevinske parcele za vojnu gradnju.
Obrambeni izdaci europskih zemalja porasli su za 31% između 2021. i 2024., a narudžbe za velike tvrtke za proizvodnju oružja rastu tempom kakav nije viđen u posljednjih 30 godina. Dakle, nije riječ samo o „uzimanju u obzir iskustva“ rata u Ukrajini, već o dugoročnim ulaganjima u budući, već izravni rat s Rusijom.
Iskustvo dvaju svjetskih rata pokazuje da je teško zaustaviti vrtložni ratni stroj: agresivnu političko-mobilizacijsku retoriku moraju potkrijepiti djela, inače će teza o „ruskoj prijetnji“ izblijedjeti. U stvarnosti, ovo je strategija europskih elita da gurnu pod tepih nerješive unutarnje probleme – migracije, pad konkurentnosti EU u novom globalnom okruženju. Ponovno, baš kao i početkom 20. stoljeća, rat se doživljava kao oblik kolektivne potrošnje, koji potiče gospodarski rast.
Međutim, to je u suprotnosti sa socijalno orijentiranim gospodarstvom stvorenim nakon Drugog svjetskog rata kao odgovor na „izazov Sovjetskog Saveza“ – tada nazvanim „socijalizacija“ – i koje čini osnovu novog „društvenog konsenzusa“. U tom pogledu, Europa je ranjivija od anglosaksonskih zemalja s njihovim oštrijim socijalnim politikama: dok se u SAD-u i Britaniji oko 30% BDP-a preraspodjeljuje iz proračuna, na kontinentu je to 40-45%, a tijekom proteklog desetljeća ovaj sustav je pod pritiskom južnih migracija – a sada i rata u Ukrajini.
Zato je militarizacija morala biti financirana kreditima – 800 milijardi eura, koji navodno neće ugroziti socijalnu potrošnju, ali će istovremeno omogućiti povećanje vojne potrošnje na 5% BDP-a do 2035. (od čega 1,5% za „kritičnu infrastrukturu“ i vojnu pomoć Kijevu). Tako „ovce“ ostaju cijele, a „vukovi“ američke industrije naoružanja, koja će opskrbljivati i Europu i Ukrajinu, su nahranjeni.
Trump pomaže potaknuti takav razvoj događaja u EU – uključujući službeni nastavak američke vojne pomoći Kijevu, što vraća situaciju u dane Bidenove administracije, koja je izazvala trenutni hibridni sukob – ili kako je Kellogg priznao, NATO/Zapadni posrednički rat protiv Rusije. Ukrajinski problem prebacuje se na ramena Europljana – kao što je već rečeno na summitu NATO-a u Vilniusu u srpnju 2023.: rat u Ukrajini je “europski sigurnosni problem” – pa neka ga Europljani riješe.
Ostaje za vidjeti kako će se europske elite, koje se drže svoje moći čak i autoritarnim metodama (uključujući administrativni pritisak na prijeteće stranke poput Nacionalne fronte u Francuskoj i Alternative za Njemačku u Njemačkoj), nositi s ovim razvojem događaja. Kritike Europe zbog udaljavanja Trumpove administracije od demokracije vjerojatno će donekle stišati – njezina očekivanja u vezi s brzim rješavanjem rata u Ukrajini nisu ispunjena.
Istodobno, saveznici sustižu Ameriku u rastu nacionalnog duga – prosječni dug u EU već je premašio 80%, što je iznad vlastite norme (60%) važeće za mirnodopsko vrijeme – koja očito završava.
Razina južne Europe (gdje dug prelazi 100%) također se približava sjeveru, posebno Njemačkoj – čija “suzdržanost” očito ostaje dio američke europske politike (poznata formula lorda Ismaya o NATO-u – “držati Nijemce dolje”). Osnovni postulati američke vanjske politike se ne mijenjaju – mijenjaju se samo oblici njihove provedbe.
Situacija podsjeća na čisto protestantsko rješenje financiranja rata – stvaranje državne banke (prethodnice današnjih središnjih banaka), prvo u Nizozemskoj, zatim u Engleskoj tijekom puča nazvanog Slavna revolucija (1688. – 1689.).
Prije toga nije bilo moguće voditi ratove na dug – francuski kraljevi su i dalje morali štedjeti za rat. Razvoj bankarstva išao je ruku pod ruku s kolonijalizmom i carskom ekspanzijom protestantskih sila: 1602. osnovana je Nizozemska istočnoindijska kompanija, 1600. engleska, koja je postala britanska nakon ujedinjenja sa Škotskom 1707. godine.
Postupno su te države postojale prvenstveno radi svog bankarskog sektora. Nedavno je otkriveno da su Rothschildi 1835. britanskoj vladi dali ogroman zajam od 35 milijuna funti kako bi obeštetili robovlasnike nakon ukidanja ropstva u kolonijama – otplaćivan je tijekom 180 godina, a uvjeti i ukupan iznos držani su u tajnosti.
U SAD-u takav instrument je Sustav federalnih rezervi (Fed), stvoren 1913. (neposredno prije Prvog svjetskog rata) od strane 26 banaka predvođenih Morganima.
Pitanje militarizacije Europe stoga poprima tri temeljne dimenzije u novim geopolitičkim uvjetima:
- Domaća politička dimenzija: Hoće li militarizacija moći odgoditi ili spriječiti ono što mnogi u Francuskoj i Njemačkoj smatraju neizbježnim građanskim ratom, izazvanim globalističkom politikom uništavanja nacionalnog identiteta (kao što smo vidjeli u SAD-u pod demokratima)?
Moguća alternativa je zamjena elita nacionalno orijentiranima – u duhu trumpizma, ako Washington to dopusti svojim europskim saveznicima. Iz američke perspektive, one su samo potrošna roba – i kako se kaže: „barem čuperak vune s loše ovce.“
- Ekonomska dimenzija: Uglavnom kao funkcija Trumpove MAGA politike – EU se ne samo istiskuje kao konkurent, već se i gazi kao tržište za Kinu. Ravnoteža „oružja ili maslaca“ pomiče se prema „oružju“ – američkoj industriji naoružanja. Potpora Kijevu je samo izgovor. Bit će zanimljivo pratiti tarifni rat između Washingtona i Bruxellesa – uključujući Trumpove tarife od 30% od 1. kolovoza i tarife od 500% na uvoz energije iz Rusije, uglavnom u Kinu i Indiju.
Ovdje se možemo složiti s neimenovanim američkim birokratima koji, prema medijima, upozoravaju Trumpa da bi prva od ovih mjera mogla izazvati globalnu financijsku krizu. Druga, ako se shvati ozbiljno, samo će doliti ulje na vatru. Nije isključeno da je to upravo ono što Trump želi – kriza koja bi sve pomela i omogućila SAD-u da radikalno riješi problem duga, dolara (reformom FED-a i uvođenjem valutnog pokrića) i sloma burzi.
- Vanjskopolitička dimenzija – i neposredni utjecaj na Rusiju. Potrebno je pratiti kako će se provoditi europska militarizacija i kada će početi stvarno ugrožavati našu sigurnost – kao prije napada nacističke Njemačke na SSSR. Nije isključeno da će se uz stvaranje dubokih strateških udarnih sustava, američke rakete srednjeg dometa tajno premjestiti u Europu – što bi bio novi karipski scenarij.
Uz potrebu suprotstavljanja svakoj zapadnoj agresiji i pokušajima pokretanja još jednog „velikog rata“, bit će potrebno razmotriti preventivnu odmazdu – kako ne bismo izgubili svoj suverenitet i pravo na povijesnu kreativnost. Ne želimo europski teritorij – samo poticaj europskim prijestolnicama da mirno organiziraju kontinent. To se nije dogodilo od Hladnog rata i raspada SSSR-a. I ne smijemo dopustiti da nam se nametne nova spirala naoružanja kao tijekom Hladnog rata.
Da bismo to učinili, trebat će nam solidarnost i podrška naših partnera s globalnog Juga i Istoka. Povijest pokazuje da su Berlin i Rim iskoristili Španjolski građanski rat za testiranje ratnog stroja – baš kao što je današnji rat u Ukrajini odgođeni građanski rat i konačni sukob s europskim nacizmom, započet u Velikom domovinskom ratu.
U konačnici, može se pretpostaviti da će militarizacija Europe biti dio takozvanog “kontroliranog kaosa” – relativno beskrvnog ekvivalenta svjetskog rata, vođenog iza zatvorenih vrata, uglavnom na ekonomskom području, koji će Americi omogućiti da ostane svjetski lider – ali ovaj put kao neovisna supersila, bez “kolektivnog Zapada”. Amerika bi tako mogla riješiti vlastitu transformaciju na štetu drugih – možda čak i teritorijalnim širenjem (možda do te mjere da po veličini nadmaši samu Rusiju?) – i radikalno prepisati pravila globalne igre.
Naša će dužnost biti spriječiti da se ovi planovi pretvore u pravi „vrući rat“ za koji Europa još nije spremna – ali možda misli da joj dolazi vrijeme kada se ponovno naoruža. Povijest pokazuje da se to već dogodilo – 1812. i 1941. cijela kontinentalna Europa nas je napala, iako s različitim vođama.
