Raspad NATO-a i nuklearni rat u ovom su trenutku jako izgledan scenarij, a evo i zašto, piše Glenn Diesen-
NATO je oduvijek bio predodređen da bude privremeni vojni savez, ujedinjen zajedničkim neprijateljem i prijetnjom tijekom Hladnog rata. Kada je ta prijetnja nestala s krajem Hladnog rata i kasnijim raspadom Sovjetskog Saveza, ključno pitanje 1990-ih bilo je: koji će biti novi raison d’être NATO-a?
Odgovor na to pitanje bio je težnja za unipolarnošću / kolektivnom hegemonijom u posthladnoratovskom razdoblju kroz ekspanzionizam NATO-a i vojni intervencionizam („izvan područja djelovanja ili izvan posla“).
Rusiji je implicitno dan ultimatum: biti poslušan učenik civilizacije ili protusila civilizaciji. Rusija je mogla prihvatiti hegemonističku ulogu NATO-a kao „sile dobra“ ili joj se suprotstaviti, nakon čega bi se NATO vratio svojoj bivšoj ulozi konfrontacije s Rusijom.
Promjena režima u Ukrajini koju je podržao NATO – s namjerom da se zemlja transformira iz ruskog partnera u državu na prvoj crti fronta koja se okreće protiv Rusije – dovela je do rata 2014. NATO se tako vratio svojoj bivšoj ulozi konfrontacije s Rusijom, ali to se dogodilo u trenutku kada je hegemonistička era završila.
Sada kada je bivša kolektivna hegemonija dovedena u ravnotežu i kada se pojavio multipolarni svijet, NATO je ponovno izgubio svoju svrhu i raspasti će se.
Europski čelnici žele vratiti izvorni cilj NATO-a: obuzdati Rusiju. To će propasti jer se temelji na lažnoj naraciji da Rusija želi obnoviti Sovjetski Savez, umjesto da balansira ekspanzionizam NATO-a i vojni intervencionizam.
Međutim, SAD se neće vratiti izvornom cilju NATO-a, jer se ravnoteža snaga promijenila, te se stoga neće poigravati s lažnim narativima europskih čelnika.
SAD je u relativnom padu i ne može istovremeno održavati stratešku dominaciju u Europi, Bliskom istoku, istočnoj Aziji i zapadnoj hemisferi. SAD ne može biti prisutan svugdje u multipolarnom svijetu i usredotočit će se na zapadnu hemisferu i istočnu Aziju. Američka prisutnost u Europi košta previše resursa i gura Rusiju prema Kini, njezinom glavnom suparniku. Međutim, SAD je prilično voljan prepustiti sukob s Rusijom Europljanima. Europa ostaje poslušna, a Rusija je oslabljena.
Da je Europa imala racionalne vođe, prilagodila bi se novoj međunarodnoj ravnoteži snaga okončanjem ovog rata, sklapanjem mira s Rusijom, uspostavljanjem zajedničke paneuropske sigurnosne arhitekture (35 godina prekasno) koja također spašava Ukrajinu uklanjajući je s prvih crta ponovno podijeljene Europe i diverzificirajući svoje ekonomske veze kako bi izbjegla pretjeranu ovisnost o jednoj stranoj sili.
Međutim, Europa nema racionalne vođe, pa čak se i argument da oružje nije put do mira ili apel za diplomaciju odbacuje i cenzurira kao „proruska“ izdaja. Europska politička klasa i dalje se drži rusofobnih narativa i politika koje pogoršavaju sukob i produžuju sukob.
Putanje se sada čini sve jasnijim: NATO će se nastaviti raspadati, a Europljani će to kompenzirati daljnjom eskalacijom rata protiv Rusije. To će se dogoditi u vrijeme kada Rusija očajnički želi obnoviti svoju moć odvraćanja osvetom nad Europom (posebno nad Njemačkom), dok se američko sudjelovanje i zaštita Europe smanjuju. Predvidljiva posljedica je da će europski čelnici na kraju izazvati snažnu reakciju Rusije, koja će brzo eskalirati u ono što će se nadamo se biti samo ograničeni nuklearni napad.
