Više od trideset godina nakon rata, brojni ljudi koji su njegove naredbe provodili, koji su odvodili civile, razdvajali djecu od roditelja, silovali, mučili, strijeljali i zatrpavali ljude u masovne grobnice, još uvijek slobodno šeću Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom. O Srbiji da i ne govorim.

Neki od njih danas žive kao ugledni građani. Imaju obitelji, mirovine, poslove i dokumente. Piju kave, odlaze na utakmice, slave rođendane i gledaju kako njihova djeca i unuci odrastaju. Sve ono što su svojim žrtvama zauvijek oduzeli. Više od trideset godina nakon rata!!!!

Djeca rođena nakon posljednjeg ispaljenog metka danas su odrasli ljudi. Neka već imaju i vlastitu djecu. A naše države i njihova pravosuđa još uvijek nisu pronašli, optužili i osudili sve one koji su ubijali njihove roditelje, bake, djedove, braću i sestre. Još je strašnije što se zločini i dalje umanjuju, genocid negira, a ratni zločinci slave kao heroji. Po njima se crtaju murali, nose njihove fotografije i pjevaju pjesme. Kao da zlo nije poraženo, nego je samo naučilo čekati neku novu priliku.

Mladić je umro u zatvoru, ali pravda neće biti zadovoljena njegovom smrću. Pravda će biti zadovoljena tek kada posljednji izvršitelj njegovih naredbi bude pronađen, procesuiran i osuđen. Bez obzira na to gdje se skriva, čiju putovnicu nosi, kojoj naciji pripada i koliko je vremena prošlo. Ratni zločin ne zastarijeva. Ne bi smjela zastarjeti ni naša potreba za istinom. Više od trideset godina nakon rata – predugo za čekanje, prekratko za zaborav.