Nije problem niti u gubicima, Amerika je i na to navikla. U WW2 Amerika je izgubila 420.000 vojnika, u Korejskom ratu 36.000, u Vijetnamskom 58.000 vojnika.

Problem je u tome što se nakon rata u Ukrajini način borbe dramatično promijenio. Nekakve motorizirane kolone, kao i velika okupljanja vojnika postali su mete za dronove.

Rusija je pokušala zauzeti Ukrajinu na isti način kako je Amerika Irak 2003. godine. Ogromna vojna tehnika usmjeri se u jedan pravac i očekuje se brza kapitulacija. Međutim, mali dronovi su dramatično promijenili način ratovanja.

U eri malih dronova, došlo je do toga da glavna uloga pješadije više nije jurišanje u velikim grupama, nego slanje grupica od 2-3 čovjeka koji se skrivećki probijaju do ciljane lokacije. Mogućnost zarobljavanja je ogromna u takvim okolnostima, Rusija i Ukrajina svako malo razmijene po 1000 zarobljenih vojnika.

Također, nikakvi zapadni, ili čak i ruski tenkovi ne mogu pobijediti te male dronove. To su postale lake mete, više nema ni tenkovskih bitaka kao u 2. svjetskom ratu. Nema ni jasne linije razgraničenja, dron može doletjeti bilo od kuda.

Kako onda napredovati, postavlja se pitanje? Odgovor na to pitanje vrlo je teško dati, čak i u prilično šumovitoj Ukrajini Rusi se godinama muče da bi ostvarili mali napredak i to uz velike gubitke. U Iranu je pak gotovo isključivo pustinja, mjesta za skrivanje gotovo i nema, pogotovo za tisuće američkih vojnika. Gdje bi se oni sakrili? Kako bi kroz pustinju išli u malim grupama?

Uostalom, Iran je 3 puta veći od Ukrajine. Uopće mi nije jasno što bi iskrcavanje, ne 5 nego 50 tisuća Amerikanaca promijenilo. Također, takve akcije gdje postoji visok rizik od smrti, gubitka udova ili zarobljavanja teško mogu motivirati mlade Amerikance na priključivanje vojsci. Služenje je tamo dobrovoljno, a plaća mala. Nema više prisilne mobilizacije kao u doba Vijetnamskog rata.

Također, čak i da se krene s mobilizacijom, koga bi mobilizirali? Danas je toliko bolesne, pretile djece, s autizmom, raznim vrstama poremećaja, ovisnostima. Mali je bazen zdrave populacije.

Zato su svi ratovi koje je Amerika vodila od tada do danas bili takvi da je u njima poginulo ne više od 5000 ljudi. Amerika nije spremna na kopneni rat s Iranom. To je ključna stvar.

Zapravo, Trump više gotovo i da nema s čime presretati Iranske rakete, nema niti vojske na Bliskom istoku, sve baze su manje više evakuirali ili njihov broj sveli na minimum.

Iz tih razloga potpuno je nejasno što Trump želi ili pokušava? Promijeniti ishod rata time da iskrca vojnike na otok Kharg uz obalu Irana? To je otok veličine Šipana. Gdje bi se Amerikanci tamo sakrili od stalnog udara dronovima, čak i da se uspiju iskrcati. Kako bi se odvijala logistika, to su sve pitanja na koja Amerika nema odgovore.

Kada je Trump napao Iran, doslovce nije razmišljao ni o čemu. On je vjerovao u scenarij o brzom kolapsu i kapitulaciji Irana. A što ako rat potraje? O tome Trump nije razmišljao, on doslovce živi po stihovima one Gršine pjesme: “nemam plan B, svaki dan je dan D”.

Dakle, on bez ikakve strategije i vizije iz dana u dan razvlači taj rat, bez ikakvog kraja na vidiku.