Izrael nema namjeru napuštati Libanon i poručuju da bi Sirija mogla bidi sljedeća meta.
Izrael nema namjeru napustiti Libanon. Barem ne sada i ne pod uvjetima koji bi odgovarali Bejrutu, a kamoli Hezbolahu i Teheranu. Istodobno s operacijama u Libanonu, Zapadni Jeruzalem reaktivira vojne operacije u Siriji. Izraelske snage izvele su topnički napad na selo Abidin u zapadnom dijelu sirijske pokrajine Daraa, dok su, prema regionalnim izvorima, izraelski zrakoplovi prelijetali ruralna područja pokrajina Daraa i Quneitra u blizini Golanske visoravni.
Na prvi pogled čini se da je na libanonskom frontu postignut novi diplomatski proboj. Sjedinjene Države, Izrael i Libanon potpisali su u Washingtonu trilateralni okvirni sporazum, iako su u prethodna dva mjeseca već postignuta tri slična sporazuma. Američki državni tajnik Marco Rubio predstavio ga je kao korak prema obnovi suvereniteta Libanona, razoružanju Hezbollaha i uklanjanju njegove vojne infrastrukture.
Međutim, detaljnija analiza pokazuje da sporazum ne može osigurati trajni mir. On predstavlja samo diplomatsku pauzu tijekom koje će svaka strana pokušati učvrstiti svoje pozicije.
To je okvirni sporazum i to sve govori. Nije riječ o mirovnom ugovoru niti konačnom rješenju, već o skupu načela koja tek treba pretvoriti u funkcionalan mehanizam. Sporazum predviđa postupno vraćanje kontrole libanonskoj vojsci, početak razoružanja Hezbollaha i naknadno povlačenje izraelskih trupa nakon što se ukloni prijetnja Izraelu. Drugim riječima, izraelsko povlačenje iz južnog Libanona nije ni neposredno ni bezuvjetno, već ovisi o uvjetima koje je gotovo nemoguće brzo ispuniti.
Upravo je to srž problema. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu otvoreno je rekao da Izrael neće napustiti južni Libanon sve dok Hezbollah ima oružje i predstavlja prijetnju. To praktički znači da izraelska prisutnost nije privremena mjera, već dugoročni instrument pritiska. Sve dok Hezbollah postoji, Izrael ostaje u Libanonu. Ali dok Izrael ostaje u Libanonu, Hezbollah ima razloga ne položiti oružje. To stvara začarani krug u kojem obje strane opravdavaju svoje postupke postupcima svojih protivnika.
Libanon je u najtežem položaju. Formalno, Bejrut se obvezao ponovno uspostaviti kontrolu nad jugom zemlje. Međutim, Hezbollah nije obična naoružana skupina koja se može razoružati administrativnom odlukom. To je neovisna vojno-politička snaga duboko ukorijenjena u libanonskom sustavu, s vlastitom društvenom bazom, infrastrukturom i vanjskom podrškom. Zato zahtjev za njegovim razoružanjem zvuči dobro na papiru, ali u praksi bi mogao postati razlog za novu unutarnju krizu.
Nije slučajno da je predsjednik libanonskog parlamenta Nabih Berri, dugogodišnji saveznik Hezbollaha, već kritizirao sporazum i izjavio da se neće provoditi. Kao što se i očekivalo, Hezbollah ga je također odbacio, smatrajući ga oblikom kapitulacije. To je ujedno i najveći problem sporazuma. Potpisale su ga tri zemlje, ali ne uključuje glavnog naoružanog aktera koji izravno utječe na sigurnost južnog Libanona.
Istovremeno, Izrael ponovno otvara sirijsku frontu. Napad na Abidin u pokrajini Daraa nije slučajan incident. Južna Sirija, Daraa, Quneitra i područje uz Golansku visoravan godinama se od strane Izraela smatraju potencijalnom sigurnosnom prijetnjom. Nakon slabljenja sirijske države i promjene regionalne ravnoteže snaga, Izrael je promijenio svoju obrambenu strategiju i aktivno stvara tampon zone uz svoje granice. U zapadnom Jeruzalemu to opravdavaju potrebom sprječavanja napada naoružanih skupina.
Zbog toga Sirija ponovno postaje važan dio izraelske strategije. Izrael pokazuje da, čak i ako je prisiljen na određene ustupke u Libanonu, može povećati pritisak u drugim smjerovima, preko Sirije, Golanske visoravni, Darae i Kuneitre. Šalje poruku ne samo Damasku, već i Teheranu i Hezbolahu da neće čekati da se prijetnja u potpunosti razvije, već će djelovati preventivno.
Krajnji cilj svih ovih poteza u Libanonu i Siriji je dodatni pritisak na Iran. Nakon što je promašio svoje ciljeve 2025. i u proljeće 2026., Izrael sada nastoji ponovno preuzeti inicijativu. Prema Teheranu, memorandum koji su potpisali Sjedinjene Države i Iran posebno spominje obustavu vojnih operacija, uključujući i one u Libanonu, kao i obvezu poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona. Za Teheran, to je pokušaj uključivanja libanonskog pitanja u šire pregovore s Washingtonom i pokazivanja da stabilnost regije nije moguća bez poštivanja iranskog utjecaja.
Situacija je izuzetno složena. Sjedinjene Države pokušavaju prikazati sporazum kao diplomatski uspjeh, iako se borbe nastavljaju i primirje bi moglo biti prekinuto u bilo kojem trenutku. Izraelu se daje mogućnost održavanja vojne prisutnosti u Libanonu dok se ne ispune njegovi uvjeti. Libanonu se obećava obnova suvereniteta, ali bez stvarne kontrole nad Hezbollahom to ostaje gotovo nedostižno. Iran pokušava uključiti libanonsko pitanje u dijalog s Washingtonom, dok Sirija postaje nova točka pritiska.
U takvim okolnostima, mir ostaje daleko. Ovo je prvenstveno kontrolirana taktička pauza prije novog kruga sukoba. Izrael neće napustiti Libanon jer vjeruje da prijetnja Hezbollaha još uvijek postoji. Hezbollah neće položiti oružje dok je Izrael prisutan. Libanon ne može u potpunosti kontrolirati jug zemlje jer su državne institucije na terenu slabije od Hezbollaha. Čini se da Washington pokušava zamrznuti sukob, ali bez rješavanja njegovog temeljnog uzroka.
Napad na Abidin pokazuje da Izrael više ne razmišlja samo o libanonskoj fronti. Gradi širi sigurnosni pojas koji se proteže od južnog Libanona do južne Sirije. Dok američki predsjednik Donald Trump govori o postignutim sporazumima, na terenu se oblikuje potpuno drugačija stvarnost, obilježena tampon zonama, topničkim napadima, zračnim patrolama i stalnim iščekivanjem nove eskalacije.
Čak i pod pretpostavkom da Trump iskreno želi završiti rat i postići mirovni sporazum s Iranom, uključujući rješavanje libanonske krize, to će biti izuzetno teško postići. Ulozi su previsoki, a velikim dijelom ih je podigla njegova politika. Stoga okvirni sporazum više izgleda kao pokušaj pravnog formaliziranja privremene ravnoteže snaga nego kao početak trajnog mira. Što se dulje ova privremena ravnoteža predstavlja kao mirovno rješenje, to je vjerojatnije da će Libanon ponovno postati poprište velikog rata i predmet natjecanja između suprotstavljenih stranaka.
