Izvještaj iz Rusije: Koliko su Europa i Rusija blizu velikog sukoba?
Ovaj članak rezultat je mojih posjeta Rusiji u lipnju i rujnu 2026., tijekom kojih sam se susreo s visokopozicioniranim ruskim političarima, vodećim znanstvenicima te stručnjacima za vojna i sigurnosna pitanja.
U Europi je u posljednje vrijeme došlo do poplave neodgovorno agresivnih izjava koje snažno upućuju na sukob s Rusijom do kraja desetljeća. Ta je retorika povezana s aktualnim sukobom između Rusije i Ukrajine, koji je već duboko zakoračio u svoju šestu godinu – sukobom koji i Europa i Sjedinjene Američke Države otvoreno priznaju kao posrednički rat između kolektivnog Zapada i Rusije. Rusija je na to odgovorila intenziviranjem svojih vojnih napora protiv Ukrajine, istodobno upozoravajući NATO da će na svaki pokušaj ugrožavanja ruskog teritorija – posebice ruske eksklave Kalinjingrad – odgovoriti cjelokupnim rasponom svojih vojnih sposobnosti, uključujući nuklearno oružje. Današnja situacija u Europi u mnogočemu podsjeća na okolnosti koje su vladale na kontinentu u ljeto 1914., kada su vojna mobilizacija i ratne pripreme stvorile dinamiku koja je dovela do rata koji nijedan političar nije ozbiljno želio voditi. Posljedice rata iz 1914. bile su katastrofalne za Europu; posljedice današnjeg rata bile bi pogubne za civilizaciju kakvu poznajemo.
Promatrajući današnju geopolitičku kartu Europe, odnosno Euroazije, mogu se izdvojiti četiri točke vojnih napetosti između Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Europe. To su Ukrajina, Arktik, Kalinjingrad i svemir. Iako svaka od tih točaka politički i vojno predstavlja zaseban problem, sve četiri neraskidivo povezuje zajednički rusofobni način razmišljanja u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, koji Rusiju promatra kao jedan jedinstveni sigurnosni problem. Osim toga, i Europa i SAD djeluju iz strateškog načina razmišljanja obilježenog logikom nulte sume. Prema toj logici Rusiju se prikazuje kao državu koja je strukturno usmjerena na nanošenje štete i Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, čime se guši mogućnost suradnje s Rusijom koja bi mogla riješiti mnoge, ako ne i sve temeljne probleme koje Zapad kolektivno tumači kao prijetnju. Rusija, sa svoje strane, djeluje iz načina razmišljanja koji se temelji na stoljećima staroj psihologiji trajne uloge žrtve i povijesnoj tradiciji otpora agresiji, pri čemu se najprije traži diplomatsko rješenje, sve dok vojna konfrontacija ne ostane jedino preostalo rješenje 
Ukrajina: (navodna) slaba točka u sovjetsko-ruskom naoružanju
Aktualni sukob u Ukrajini između Rusije i Zapada nije započeo tek 2022. ruskom invazijom, nego predstavlja logičnu posljedicu stava Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a koji je bio usmjeren na iskorištavanje ultranacionalizma u zapadnoj Ukrajini kako bi se stvorilo ozračje nestabilnosti koje bi trebalo oslabiti Sovjetski Savez, a kasnije Rusiju, iznutra. Kako bi se razumio takav način razmišljanja, najprije se treba pozabaviti psihologijom na kojoj se temelji koncept ukrajinskog nacionalizma. Za Rusiju Ukrajina predstavlja dio veće obitelji slavenskih naroda, kojoj pripadaju i Rusi i Bjelorusi; zapravo, takvu predodžbu dijele i milijuni Ukrajinaca. Dovoljno je pogledati uklopljenost Ukrajine u kulturne i povijesne korijene Rusije kroz vrijeme kako bi se razumjela stvarnost tog osjećaja.
Za Zapad ta stvarnost predstavlja problem jer pogoduje nastanku jedinstvene slavenske države koja raspolaže golemim geografskim prednostima i neusporedivim prirodnim resursima, što zauzvrat stvara golem gospodarski potencijal koji konkurira zapadnim predodžbama o globalnoj dominaciji. Nacistička Njemačka pokušala je uništiti taj slavenski potencijal provedbom Generalplan Ost – doslovnim kulturnim i fizičkim genocidom nad slavenskom rasom. Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo (a kasnije NATO, uključujući ponovno militariziranu Zapadnu Njemačku) nastavili su tu politiku uništenja Slavena poticanjem antisovjetskog otpora Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN), uključujući vojnu potporu partizanima koji su djelovali u Ukrajini i bili odani Stepanu Banderi – bivšem savezniku nacističke Njemačke čije su postrojbe tijekom Drugog svjetskog rata počinile masovne zločine nad Židovima, Poljacima i Rusima. Nakon završetka rata njemačku obavještajnu službu zaduženu za vođenje operacija OUN-a preuzela je američka vojska, a ona je kasnije, pod okriljem Središnje obavještajne agencije (CIA), sve do 1954./55. korištena za upravljanje oružanim antisovjetskim otporom. CIA je nastavila aktivno podupirati OUN, uz uključivanje ukrajinske dijaspore, sve do 1990-ih.
Uloga zapadnih obavještajnih službi, predvođenih CIA-om i britanskom Službom za obavještajne poslove (SIS), u postsovjetskoj Ukrajini bila je isključivo usmjerena na promicanje ukrajinskog nacionalizma na štetu Rusije. Politička kampanja protiv ruskojezičnog stanovništva Ukrajine, koju su vodile zapadne obavještajne službe, došla je jasno do izražaja kada je dvostruki predsjednik Ukrajine Leonid Kučma 2005. odstupio nakon što je vodio politiku poboljšanja ukrajinsko-ruskih odnosa. Kučma je podržavao ruskojezičnog Viktora Janukoviča. Za Zapad bi predsjedništvo Janukoviča potkopalo njegov strateški cilj odvajanja Ukrajine od Rusije. Posljedica je bila takozvana „Narančasta revolucija“, tijekom koje je Janukovičeva izborna pobjeda poništena u korist ukrajinskih nacionalista koji su provodili izrazito proturusku politiku, u okviru koje se Ukrajina okrenula Europskoj uniji i težila članstvu u NATO-u. Rusija je potonje smatrala crvenom linijom čije bi prekoračenje neizbježno dovelo do vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine. Janukovičev izbor 2010. godine ocijenjen je kao udarac zapadnim planovima u vezi s Ukrajinom, što je dovelo do toga da je Zapad u veljači 2014. podržao nasilni državni udar kojim je Janukovič svrgnut s dužnosti i zamijenjen proruski? prozapadnim ukrajinskim nacionalistima.
Treba biti jasno da je vojna konfrontacija između Ukrajine i Rusije oduvijek bila cilj kolektivnog Zapada. Napori da se uspostavi kontrola nad ruskim političkim prostorom do 2014. nisu uspjeli. Takozvani „Reset“ iz 2009. bio je tek politička izlika za operaciju promjene režima usmjerenu na smjenu Vladimira Putina, koji je upravljao Rusijom od preuzimanja dužnosti od Borisa Jeljcina krajem 1999. i u desetljeću koje je uslijedilo poveo zemlju putem gospodarskog i nacionalnog oporavka – nešto što Zapad, djelujući prema čistom načelu nulte sume, jednostavno nije mogao tolerirati. Usklađeni napori predsjednika Obame da se umiješa u ruske parlamentarne izbore 2011. i predsjedničke izbore 2012. nisu uspjeli ukloniti Putina s dužnosti. Događaje u Ukrajini 2014. i nakon toga treba promatrati u tom kontekstu; ništa se ne događa u vakuumu.
Sukob u Ukrajini nikada nije bio neizbježan, unatoč usklađenim naporima Rusije oko diplomatskih mjera koje su upravo tome trebale služiti. Poraz ukrajinske vojske 2014.–2015. godine od separatista u Donbasu, koje je podržavala Rusija, doveo je do sklapanja Minskih mirovnih sporazuma. Danas je već utvrđena činjenica da ni Ukrajina, ni njezina dva europska partnera (Francuska i Njemačka), ni Sjedinjene Države nikada nisu namjeravale dosljedno provesti Minski proces. Umjesto toga, Minski proces trebao je NATO-u osigurati vrijeme za izgradnju nove ukrajinske vojske sposobne suprotstaviti se Rusiji. Sjedinjene Države i NATO upravo su to činili od 2015. do 2022. godine te su prema vojnim standardima NATO-a obučili više od 80.000 ukrajinskih vojnika, uključujući tisuće ukrajinskih nacionalista koje je američki Kongres označio neonacistima. Deklarirani cilj te obuke bio je osposobiti Ukrajinu da fizički preuzme Donbas i Krim, koji je Rusija 2014. anektirala nakon puča u Kijevu koji je podržala CIA. Kada je Ukrajina početkom 2022. počela koncentrirati te postrojbe koje je obučavao NATO u regiji Donbasa, Rusija je pokrenula preventivnu akciju koja se više od pet godina kasnije razvila u otvoreno priznati posrednički rat s kolektivnim Zapadom, uključujući SAD i NATO.
Deklarirani cilj i SAD-a i Europe u nastavku tog posredničkog sukoba s Rusijom nije ništa manje nego strateški poraz Rusije. Što to znači u praksi? Prije svega, posrednički rat nikada nije bio usmjeren na to da dovede do vojne pobjede Ukrajine nad Rusijom. Umjesto toga, cilj je bio uvući Rusiju u sukob koji bi iscrpio njezin vojni potencijal, uništio njezino gospodarstvo i doveo njezino društvo do točke raspada u kojoj bi vlada Vladimira Putina bila svrgnuta. Cijela ta politika temelji se na pretpostavci da Vladimir Putin mora biti svrgnut. Stoga se svako rješenje koje ne ostvaruje taj cilj unaprijed odbacuje – obrazac ponašanja koji odražava mentalitet nulte sume koji određuje zapadnu politiku. Posljedično je Zapad odbacio svaki mogući izlaz koji je Rusija bila spremna razmotriti – od Istanbulskog komunikea iz 2022. do Anchorageškog kompromisa iz 2025. To otkriva stvarnost da je diplomacija za Zapad samo sredstvo za dobivanje vremena i nastavak vojnog jačanja Ukrajine kako bi se ukrajinsko-ruski sukob doveo do željenog kraja – raspada Rusije. Ukratko: Minsk iznova.
Rusija se, suočena s tim usklađenim zapadnim naporima da se zemlja dovede do raspada kao održive nacionalne države, pokazala iznenađujuće otpornom. Rusko gospodarstvo ne samo da je preživjelo zapadne sankcije, nego je – u kombinaciji s učinkovitom ruskom diplomacijom koja je iskoristila pogrešne poteze zapadne diplomacije kako bi izgradila veliku i podržavajuću globalnu bazu – čak i procvjetalo, budući da je otvorilo strana tržišta na Globalnom jugu koja su uvelike zamijenila izgubljena europska i američka tržišta. Rusko društvo, koje je bilo iznenađeno ratom za koji nije bilo pripremljeno, čvrsto se ujedinilo iza predsjednika Putina, što su potvrdili rezultati nedavnih parlamentarnih izbora. I daleko od toga da je vojno iscrpio Rusiju, sukob u Ukrajini omogućio je Rusiji da optimizira svoju obrambenu industriju i proizvodi znatne količine najsuvremenije vojne opreme i oružja, koja po kvaliteti i količini uvelike nadmašuju ono što proizvodi cijeli Zapad zajedno. Kada se tom materijalu pridoda ljudstvo s borbenim iskustvom, Rusija danas raspolaže vojno najspremnijim oružanim snagama na svijetu, koje daleko nadmašuju sve što NATO ili Sjedinjene Države mogu staviti na raspolaganje.
Ukratko: zapadni potez usmjeren protiv Rusije doživio je neuspjeh – ruska vojska danas je za red veličine snažnija, njezino gospodarstvo znatno raznolikije i samodostatnije, a njezino stanovništvo znatno ujedinjenije nego 2022. godine. Osim toga, Rusija ni na jednom području ne pokazuje znakove popuštanja – ni gospodarski, ni diplomatski, ni društveno, ni politički.
Isto se ne može reći ni za Europu ni za Sjedinjene Države. Unatoč ratobornoj retorici iz Njemačke i Poljske, koju podupiru izjave aktivnih i umirovljenih američkih vojnih dužnosnika, stvarnost je da je posrednički rat između kolektivnog Zapada i Rusije oduvijek trebao biti upravo to – posrednički rat. Nikada nije postojao realističan plan prema kojem bi se sukob trebao pretvoriti u izravan sukob između Rusije i NATO-a, već i zato što NATO jednostavno nema kapacitet da tijekom duljeg razdoblja osigura dovoljne snage za sukob visokog intenziteta. Vojna snaga NATO-a uvelike je oslabila tijekom desetljeća nakon završetka Hladnog rata i zahtijeva znatna ulaganja tijekom vremena kako bi se ponovno izgradila – ulaganja za koja Europa trenutačno očito nije sposobna. I Sjedinjene Države same prolaze kroz fazu globalnog povlačenja te više teže povlačenju iz Europe nego ponovnom zauzimanju stava poput onoga iz Hladnog rata, koji nije ni politički ni gospodarski održiv.
Budući da Rusija očito zatvara vrata pregovaračkom rješenju sa Zapadom u Ukrajini, Europa i Sjedinjene Države suočavaju se s neugodnom stvarnošću da se njihovi strateški ciljevi u Ukrajini neće ostvariti. Rusija će i dalje inzistirati na vojnom rješenju koje ispunjava sve njezine deklarirane ciljeve, uključujući usklađenu denacifikaciju kojom bi se iskorijenio krajnje virulentni ukrajinski nacionalizam koji je oduvijek poticao zapadne napore u Ukrajini protiv Rusije.
Ukratko: neće biti rata između Europe i Rusije zbog Ukrajine. Europa će podržavati Ukrajinu sve dok ona ne iscrpi svoje resurse – ljudske i gospodarske – a zatim će bespomoćno promatrati kako Rusija učvršćuje svoj položaj u onome što preostane od ukrajinske nacije. Čini se da su „do posljednjeg Ukrajinca“ i Ukrajina i njezini zapadni podupiratelji shvatili kao koncept koji treba slijediti. 
Arktik: Gospodarski pokretač potencijalnog sukoba
U racionalnom svijetu Zapad bi se nakon predstojećeg poraza u Ukrajini reorganizirao i pokušao nadoknaditi svoje velike gubitke. No u svijetu nulte sume to nije moguće. Ruska pobjeda u Ukrajini, u očima onih rusofoba na Zapadu koji još uvijek sanjaju o raspadu Rusije Vladimira Putina, zahtijeva „pobjedu“ kojom bi se geopolitički odnosi snaga ponovno doveli u ravnotežu. S obzirom na činjenicu da je jedna od posljedica neuspjelog zapadnog poteza u Ukrajini gospodarsko desetkovanje Europe, pitanja od gospodarskog značaja – nimalo iznenađujuće – dobivaju sve veću važnost pri oblikovanju geopolitičkog stava prema Rusiji nakon sukoba u Ukrajini.
Jedan od glavnih problema s kojima se Europa danas suočava jest razvoj koherentne gospodarske i vanjskopolitičke strategije prema Kini. Europska diplomacija u tom je pogledu bila katastrofalna i dovela je do urušavanja ključnih sektora europskog gospodarstva (primjerice automobilske industrije) kao posljedice loše promišljenih ideja o „smanjenju rizika“ („De-Risking“), pojmu američkog podrijetla koji treba prikriti stvarnu namjeru takve politike – naime „razdvajanje“ („De-Linking“). Međutim, nemoguće je govoriti o „smanjenju rizika/razdvajanju“ ako ne postoje održiva alternativna tržišta koja bi mogla zamijeniti ona od kojih se vlastitom politikom želi povući.
Europski strateški cilj izoliranja Rusije od Kine izjalovio se – danas je Europa ta koja je sve izoliranija, dok su rusko-kineski odnosi, uključujući gospodarske odnose, snažni i postaju sve snažniji. Jedno od ključnih područja rusko-kineske suradnje jest razvoj Sjeveroistočnog prolaza ili, kako ga u Kini često nazivaju, „Ledeni put svile“ – 5.500 kilometara dugog plovnog puta koji se proteže od Beringova prolaza na istoku do Barentsova mora na zapadu. Korištenje tog plovnog puta postaje sve izvedivije – i isplativije –, budući da kontejnerski brodovi mogu put od istočne Kine do europskih luka poput Rotterdama prijeći oko 20 dana brže nego postojećom rutom kroz Sueski kanal, kojom se koristi većina brodarskih kompanija.
Sjeveroistočni prolaz u cijelosti prolazi ruskim teritorijalnim vodama. Osim toga, prolazi kroz Arktik, što znači da njegova plovnost tijekom velikog dijela godine ovisi o ruskim ledolomcima. Prolaz također podliježe ruskim sigurnosnim i pravnim normama. Gospodarski potencijal Arktika nekada je bio isključivo u nadležnosti Arktičkog vijeća, čiji su se članovi redovito sastajali kako bi koordinirali mjere koje su utjecale na gospodarstvo, sigurnost i ekologiju arktičke regije. Međutim, Rusija je 2022. godine izbačena iz Arktičkog vijeća nakon invazije na Ukrajinu. A nakon pristupanja Finske i Švedske NATO-u, Arktičko vijeće zauzelo je stav isključivo usmjeren prema NATO-u, pri čemu njegova politika odražava strateške ciljeve i smjernice njegova kolektivnog članstva, odnosno strateški poraz Rusije.
Klimatske promjene promijenile su geopolitičke okolnosti Arktika: otapanje ledenih kapa ne samo da otvara pomorske veze koje su prije bile zatvorene i/ili ograničene zbog vremenskih uvjeta, nego i fizički omogućuje te gospodarski čini isplativim iskorištavanje značajnih mineralnih resursa koji se oslobađaju povlačenjem leda. U normalnim okolnostima Arktičko vijeće pokušalo bi regulirati pristup Arktiku kako bi gospodarske i ekološke interese uskladilo unutar sigurnosnog okvira u kojem se uzimaju u obzir interesi svih strana.
No u svijetu nulte sume gospodarski prodor Rusije i Kine u arktički prostor smatra se prijetnjom kolektivnom Zapadu koja zahtijeva vojni odgovor. Ta je stvarnost naglašena tijekom nedavno održanog Europskog arktičkog summita, čiji je domaćin sredinom rujna bila Finska. Pozivajući se na neutemeljene tvrdnje o „značajnim i dugoročnim prijetnjama“ Rusije euroatlantskoj sigurnosti, vodstvo Europske unije obvezalo se ojačati svoju sigurnosnu prisutnost na Arktiku – odnosno poticati militarizaciju Arktika, pri čemu je naglasak stavljen na vojnu mobilnost, prekograničnu povezanost i potrebnu infrastrukturu u najsjevernijim arktičkim regijama.
Činjenica je, međutim, da se NATO po pitanjima arktičke sigurnosti ne može natjecati s Rusijom. Ono što je na Europskom arktičkom summitu samo deklarativno podržano u pogledu militarizacije Arktika, Rusija je već u potpunosti provela i kontinuirano dalje unapređuje. Iako su države NATO-a sposobne za provokativne postupke, poput nedavnog zapljene ruskog istraživačkog broda u blizini sjevernonorveškog otoka Svalbard, brzina kojom je norveška vlada osigurala da se slične mjere ne poduzimaju u norveškim teritorijalnim vodama naglašava činjenicu da Norveška nije zainteresirana za izazivanje bilo kakve izravne konfrontacije s Rusijom na Arktiku. Stvarna prijetnja Zapadu na Arktiku nisu snažne ruske oružane snage, nego činjenica da Rusija zajedno s Kinom nameće novu gospodarsku stvarnost temeljenu na tranzitu, koja će im u budućnosti dati izvanredan utjecaj, jer tradicionalne brodarske kompanije i rute više neće biti konkurentne u odnosu na novi „Ledeni put svile“ koji su Rusija i Kina već uspostavile. Mogućnost održivog prijevoza kontejnera u Europu po upola nižim troškovima nego postojećim pomorskim rutama u svakom je pogledu presudan trenutak i stvara novu stvarnost s kojom Zapad u doglednoj budućnosti – ako ikada – neće moći držati korak.
Kalinjingrad: lak plijen ili neosvojiva tvrđava?
Psihoza zamke nulte sume, u koju se Zapad sam doveo kada je riječ o Rusiji, zahtijeva od NATO-a da inscenira – stvarnu ili navodnu – pobjedu koja bi mogla nadoknaditi njegove neuspjehe u Ukrajini i njegovu nemoć na Arktiku. U tom se pogledu ruska eksklava Kalinjingrad pokazala navodnom Ahilovom petom Rusije. Bivši zapovjednik kopnenih snaga NATO-a u Europi, američki general Chris Donahue, prošlog se srpnja otvoreno hvalio da bi postrojbe NATO-a u kratkom roku mogle nadvladati ruske obrambene položaje u Kalinjingradu. Njemačka i Poljska založile su se za pojačane vojne vježbe NATO-a u blizini granica s Kalinjingradom, čiji bi cilj bio izazvati dovoljno zabrinutosti unutar ruskog vodstva da ga se navede na povlačenje postrojbi iz područja „specijalne vojne operacije“ u Kalinjingrad kao odgovor na to. Nekoliko zapadnih vojnih i sigurnosnih analitičara iznijelo je procjene prema kojima je stvarna ruska vojna prisutnost u Kalinjingradu znatno slabija nego što se javno priznaje. A brojni zapadni političari dali su izjave prema kojima se Rusija priprema za provođenje agresije protiv NATO-a koristeći eksklavu Kalinjingrad kao operativnu bazu.
Međutim, stvarnost je takva da, iako je Rusija itekako sposobna obraniti Kalinjingrad od svake agresije NATO-a, ruska vojska u eksklavi Kalinjingrad trenutačno nije raspoređena tako da bi mogla provoditi održive ofenzivne operacije bilo kojeg opsega protiv bilo kojeg od svojih susjeda u NATO-u – svaka suprotna tvrdnja jednostavno je retorička propaganda. I ruski 11. armijski korpus i baltički mornarički pješaci – glavne kopnene borbene snage stacionirane u Kalinjingradu – imaju opsežno borbeno iskustvo u Ukrajini te su razvili sposobnosti za uporabu borbenih dronova koje bi vrlo vjerojatno ometale i onemogućile bilo kakve ofenzivne operacije NATO-a usmjerene protiv eksklave Kalinjingrad. Ruska vojska također je ustrojila aktivnu pričuvnu streljačku pukovniju, BARS-39, sastavljenu od iskusnih vojnika s iskustvom u aktivnoj službi, osobito u ratovanju dronovima.
Međutim, stvarna prijetnja Kalinjingradu ne proizlazi iz moguće kopnene ofenzive NATO-a. Ona bi se prije pojavila u obliku pomorske blokade eksklave. Od 2022. godine željezničke pruge koje povezuju Kalinjingrad s Rusijom podliježu strogim ograničenjima Litve kada je riječ o tranzitu robe iz Rusije i prema Rusiji; u središtu tog pitanja nalazi se poštivanje sankcija Europske unije protiv Rusije. Isto tako, vozilima registriranima u Rusiji nije dopušten prolazak kroz Litvu i Poljsku. Rusija je taj gubitak povezanosti nadoknadila proširenjem opsega i kapaciteta trajektnih veza između Rusije i Sankt-Peterburga. Iako je tim mjerama opskrbe Rusija uspjela održati gospodarski rast, ta je trajektna veza zapravo vrlo skupa, a mnoge proizvode, poput benzina, subvencionira ruska vlada kako bi cijene držala pod kontrolom. Ako bi NATO, kako su predložile neke njegove članice, uveo pomorska ograničenja za pomorski promet prema Kalinjingradu i iz njega, gospodarska održivost eksklave bila bi ugrožena. Zbog te ranjivosti ruska je vlada upozorila NATO da bi svaki pokušaj podvrgavanja Kalinjingrada pomorskoj blokadi, ili bilo koji drugi oblik vojne agresije, bio odgovoreno punom vojnom snagom Rusije, uključujući nuklearno oružje.
Ova demonstracija nuklearne snage čini se da je ublažila entuzijazam nekih od najglasnijih zagovornika NATO-a koji su vjerovali da mogu ostvariti „lak plijen“; sada kada je jasno da se sukob koji bi uključivao napad NATO-a na Kalinjingrad ne bi promatrao izolirano, nego bi predstavljao sukob egzistencijalnih razmjera, ratni bubnjevi su utihnuli. 
Svemir: posljednja granica
Posljednja tema na popisu potencijalnih žarišta sukoba između Rusije i američko-europskog saveza jest svemir. Senzori u svemiru imali su ključnu ulogu u prikupljanju obavještajnih podataka koji su korišteni za potporu vojnim operacijama u Ukrajini i – u slučaju Ukrajine – za napade na strateške ciljeve u ruskoj pozadini. Isto tako, američki komercijalni satelitski komunikacijski sustav „Starlink“ preuzeo je ključnu ulogu u ukrajinskim vojnim komunikacijama, između ostalog tako što je presudno pridonio omogućavanju ukrajinskih napada bespilotnim letjelicama velikog dometa na rusku energetsku infrastrukturu.
Sjedinjene Države nedavno su objavile da su u Zemljinu orbitu postavile „oružje za kontrolu svemira“. Iako tehničke karakteristike tog oružja nisu detaljno opisane, naznake upućuju na to da je riječ o nekinetičkom oružju koje koristi reverzibilne tehnologije, poput elektroničkog ratovanja, kako bi se ciljani satelit privremeno „zaslijepio“. Američki predsjednik Donald Trump u lipnju 2025. godine nagovijestio je uporabu svemirskog oružja koje bi trebalo biti korišteno za potporu američkim vojnim napadima na iranske nuklearne ciljeve.
Rusija upravo postavlja vlastitu satelitsku konstelaciju sličnu Starlinku pod nazivom „Rassvet“. Kada „Rassvet“ bude u potpunosti operativan, Rusiji će pružati satelitske komunikacijske sposobnosti na razini Starlinka. Ukrajina je prepoznala da će „Rassvet“ Rusiji omogućiti učinkovitije usmjeravanje njezinih dronova prema ciljevima te je pozvala Sjedinjene Države da onesposobe rusku satelitsku mrežu. Rusija je naznačila da bi kao protumjeru kinetičkim sredstvima onesposobila cijeli sustav „Starlink“, što bi moglo ugroziti druge satelite u Zemljinoj orbiti.
Militarizacija svemira predstavlja opasnu točku eskalacije, osobito s obzirom na sposobnost SAD-a da privremeno „zaslijepi“ satelite. U svijetu nulte sume u kojem se kreću SAD i Europa, potreba da se nadoknadi ruska pobjeda u Ukrajini i odgovori na rusko osujećivanje napora NATO-a za eskalaciju na Arktiku i protiv Kalinjingrada mogla bi predstavljati preveliko iskušenje za zapadne čelnike – budući da nisu u stanju razviti model ponašanja u odnosima s Rusijom koji se ne bi temeljio na rusofobnim ciljevima i namjerama koje zahtijevaju strateški poraz Rusije.
Zaključak
Sjedinjene Države i Europa tijekom posljednjih desetljeća izgradile su političku zamku čija je srž korištenje Ukrajine kao sredstva za slom Rusije i vlade Vladimira Putina. „Zamka“ je mentalitet nulte sume koji određuje provedbu te politike i koji političku i gospodarsku održivost onih koji provode takvu politiku veže uz njezinu uspješnu provedbu. Predstojeći neuspjeh u Ukrajini stvorio je potrebu za pronalaženjem novih načina za ostvarivanje političkog cilja strateške pobjede nad Rusijom, uključujući mogućnosti proširenja zone sukoba između američko-europskog saveza i Rusije na Arktik, Baltik i svemir. Rusija se učinkovito suprotstavila svakom od tih pokušaja koji se, promatrani zasebno, čine kao rješiva područja problema s ograničenim potencijalom eskalacije. Međutim, promatrani u cjelini, oni stvaraju potencijal za nesporazume i/ili pogrešne procjene potaknute unutarnjopolitičkim pritiscima u državama američko-europskog saveza. U njima države koje imaju znatan utjecaj na odluke saveza – poput SAD-a, Francuske i Njemačke – prolaze kroz političke preokrete koji bi mogli promijeniti postojeći politički stav, uključujući politiku koja strateški poraz Rusije smatra poželjnim ishodom. Neprijatelj u svemu tome nije Rusija, nego mentalitet nulte sume kolektivnog Zapada koji ga veže uz model politike koji se ne može uspješno provesti i koji će, ako se agresivno bude provodio, dovesti do njegova kolektivnog propadanja.
*(Napomena: Imao sam priliku posjetiti područje „specijalne vojne operacije“, Arktik, naftna polja i Kalinjingrad te sudjelovati na forumima i sastancima na visokoj razini u Moskvi i Sankt-Peterburgu. Ovdje izneseni stavovi moja su osobna procjena na temelju tih susreta i ne predstavljaju službeno stajalište o ruskoj politici.
Ovaj je članak rezultat neovisnog novinarstva kojim se bavim već nekoliko godina, pri čemu putujem u Rusiju kako bih zabilježio rusku stvarnost i približio je zapadnoj publici koju rusofobni mainstream mediji drže kao taoca. Sve svoje troškove snosim sa
