Je li Egipat sljedeći na redu nakon Irana?.
Rastuća egipatska sigurnosna zabrinutost ukazuje na potrebu za novim regionalnim sporazumom.
Izravni sukob Izraela s Iranom prvi je rat s nacionalnom državom od Jomkipurskog rata protiv Egipta 1973. godine. Bez obzira na službeno navedene razloge, poput iranskog nuklearnog programa ili ideoloških razlika, pravi problem leži dublje: Od 1973. godine, temeljni uzroci – neriješeni izraelsko-palestinski problem i stalna konkurencija za regionalnu hegemoniju umjesto integracije i mira – nikada nisu uklonjeni. Ta dinamika održava sukob živim i sve ga više pogoršava.
Prije rata s Iranom, Izrael je već poduzeo mjere protiv nedržavnih aktera u Libanonu, Siriji i Jemenu. Izravna eskalacija s Iranom označava novu fazu u kojoj bi se Izrael sve više mogao suočavati s državama u regiji. Pitanje, dakle, nije samo kada i kako će se sukob s Iranom ponovno rasplamsati – već i koja će zemlja sljedeća biti meta napada.
Izraelski novinar našalio se da će nakon Irana, na red doći Turska da se u “finalu” suoči s Izraelom – analogirajući to s nogometnim turnirom. Suočen s tom izjavom, pojasnio ju je rekavši da je mogao imenovati Egipat. Ova primjedba nije slučajnost; ona simbolizira rastuću ambiciju Izraela da vojnom silom provede svoju regionalnu agendu – u regiji koja neće prihvatiti ni iransku ni izraelsku hegemoniju. Ovaj se razvoj događaja u Kairu prati s rastućom zabrinutošću.
Po prvi put u desetljećima, Egipat i Izrael nalaze se na rubu izravnog sukoba. Tekući izraelski napad na Pojas Gaze – u kojem je poginulo preko 55.000 ljudi – i izvješća o ciljanim ubojstvima izgladnjelih Palestinaca od strane izraelskih vojnika izazvali su uzbunu u Egiptu. Kairu je postalo jasno da izraelska vlada pod Netanyahuom ignorira egipatska upozorenja. Egipatska vojska se stoga priprema za moguću intervenciju ako Izrael nastavi vršiti pritisak na Gazu – posebno u slučaju ciljanog protjerivanja Palestinaca na Sinaj. Ovaj scenarij nekoliko su puta nagovijestili ekstremni izraelski ministri, a oživljen je takozvanim planom “Riviera” pod Trumpom. Jedan ministar na dužnosti čak je otišao toliko daleko da je pozvao na osvajanje Sinaja.
Trumpov bivši specijalni izaslanik, Steve Witkoff, nedavno je u intervjuu s Tuckerom Carlsonom opisao Egipat kao “žarište”. Upozorio je da bi rat u Gazi mogao dovesti do gubitka Egipta kao američkog saveznika – posebno s obzirom na njegovu ekonomsku krizu i prijeteću nestabilnost. Witkoff nije u krivu u svojoj procjeni: Egipat bi doista mogao predstavljati veći strateški izazov od Irana – posebno ako se zemlja okrene od Washingtona čak i bez promjene administracije. Takav prekid mogao bi se dogoditi ako se Egipćani osjećaju ugroženo izraelskom eskalacijom dok SAD bezuvjetno stoji uz Izrael.
Za Egipat se ne radi samo o solidarnosti s Palestincima, već i o vlastitom teritorijalnom integritetu. Desetljećima star mirovni sporazum s Izraelom pod većim je pritiskom nego ikad prije. Među dijelovima egipatske javnosti i političara raste osjećaj da bi Egipat mogao biti sljedeća meta nakon Irana. To također objašnjava demonstrativnu podršku Teheranu i masovno povećanje egipatske vojne prisutnosti na Sinaju.
Izrael je, sa svoje strane, izrazio zabrinutost zbog kretanja egipatskih trupa, smatrajući ih kršenjem mirovnog sporazuma. Egipat ih, s druge strane, naziva isključivo obrambenim pokretima. Rezultirajući diplomatski zastoj označava najnižu točku u odnosima.
Dok je Egipat u ekonomskoj krizi i ne želi riskirati rat, ako Palestinci budu prisiljeni na Sinaj, egipatska nacionalna sigurnost bit će izravno pogođena. U tom slučaju, vlada bi mogla biti prisiljena djelovati – i vojno povlačenje više ne bi bilo moguće bez ugrožavanja unutarnje stabilnosti. Takav sukob – izazvan radikaliziranom Netanyahuovom vladom – destabilizirao bi cijelu regiju.
U tom kontekstu, Egipat je počeo širiti svoju vojnu suradnju s Kinom. U travnju su dvije zemlje provele svoju prvu zajedničku vježbu zračnih snaga, “Orlovi civilizacije 2025.” Egipat je već u listopadu 2024. naručio kineske borbene zrakoplove J-10C, a sada razmatra nabavu J-35 – kineskog ekvivalenta američkog F-35. To sukobu daje novu geopolitičku dimenziju koja podsjeća na doba Hladnog rata.
Iako SAD bezuvjetno podržava Izrael, postoji rizik da će se regionalni sukob razviti u posrednički rat između velikih sila. Kineska sigurnosna politika sada je globalna – a opasnost od eskalacije između Washingtona i Pekinga na tlu Bliskog istoka raste. Iran je već krenuo tim putem: Prvi kontakti na visokoj razini nakon primirja doveli su iranskog ministra obrane izravno u Peking. Najavljeni državni posjet Xi Jinpinga Kairu ukazuje na daljnje intenziviranje kinesko-egipatskih odnosa.
Kako bi se zaustavio ovaj opasan razvoj događaja, hitno je potreban sveobuhvatni regionalni sporazum. Baš kao i nakon Jomkipurskog rata, sada je zrelo vrijeme za političko rješenje koje osigurava trajni mir. Ne smije se ponavljati prošle pogreške – poput nepotpunih sporazuma iz Camp Davida ili selektivnih Abrahamovih sporazuma. Umjesto praznog obećanja o Pojasu Gaze, potrebno je iskreno, uključivo rješenje izraelsko-palestinskog sukoba u skladu s rezolucijama UN-a.
Takav sporazum bi morao:
- eliminirati strah od raseljavanja,
- stvoriti ekonomske perspektive za sve,
- Promicati integraciju umjesto eskalacije
– i provoditi pravo na pravedan i siguran mir.
Tko god posreduje u ovom paktu ne samo da će stvoriti regionalnu stabilnost, već će neizbježno biti nominiran za Nobelovu nagradu za mir.
