Pravi ruski rat tek počinje, piše Julian Macfarlane.
Misli da je rat u Ukrajini gotovo. Nažalost, tek je počeo.
Ako ste čitali moje različite članke o ratu, strategiji – a osobito o Putinu – znate da strateško razmišljanje definirám na drukčiji način od mnogih drugih – naime kao višedimenzionalno, višefaktorsko, holističko i adaptivno-dinamičko, način razmišljanja koji povezuje tako različite figure kao što su Miyamoto Musashi, Bruce Lee, Clausewitz i John Boyd.
Većina ljudi razmišlja linearno. To je nešto čemu nas uče. A, B, C. Postoji unaprijed određena sintaksa. Gledaj ravno ispred sebe. Ne gledaj oko sebe. Crveno svjetlo znači stati. Zeleno svjetlo znači krenuti.
Ali Putin ne razmišlja na taj način. On u svakom slučaju stane, gleda i sluša promet, a ne semafore. I može proći kroz crveno ako nema nikoga tko mu dolazi ususret.
Zato ga se često pogrešno shvaća.
I zato je toliko Rusa kritično prema njemu.
Žele tvrđu liniju i prigovaraju da je SMO trebala početi još 2014., prije nego što su banderisti mogli učvrstiti svoju kontrolu nad zapadnom Ukrajinom. Zeleno svjetlo?
Pitali su se zašto je Putin i dalje odugovlačio s pokušajima postizanja mirnih rješenja u sporazumima iz Minska i Istanbulu 1 2022. godine. 
Ali Putinove su odluke bile ispravne.
Obavještajne službe SAD-a i Velike Britanije od 1945. godine marljivo su radile na poticanju proturuskih osjećaja u Ukrajini, nadovezujući se na protofašistička raspoloženja koja su se u Galiciji pojavila otprilike u vrijeme formiranja SSSR-a i koja je Staljin pogrešno pokušao ublažiti svojim programom ukrainizacije, koji je samo poslužio poticanju proturuskih osjećaja na krajnjem zapadu zemlje.
Raspadom Sovjetskog Saveza ukrajinski je nacionalizam dobio snažan poticaj, još više kada je anektirao tada neovisnu Republiku Krim.
Kao neovisna država, Ukrajina je formalno imala demokratske institucije, ali demokratska načela bila su strana ukrajinskom narodu. Dok je Rusija uspjela očistiti oligarhiju i staviti je pod kontrolu, Ukrajina to nije mogla – postajala je sve korumpiranija, a njezino stanovništvo sve apatičnije i pasivnije.
CIA i MI6 iskoristili su to 2014. godine, kada je Rusija vojno još bila slaba, a industrijski i gospodarski nije bila snažna kao danas. SAD je oduvijek imao sklonost prema fašistima.
Da se Putin odlučio pokušati obnoviti ukrajinsku demokraciju, morao bi se također obvezati na opsežan rat, pri čemu bi se upotrijebila sva sredstva kojima je Rusija tada raspolagala, uz velik broj žrtava, što bi unazadilo društveni, gospodarski i industrijski razvoj te oslabilo Rusiju u cjelini. Njegovi stvarni neprijatelji na Zapadu pronašli bi načine da iskoriste situaciju.
Naravno, Zapad bi počeo s gospodarskim napadima, a Rusiji je bilo draže da do njih dođe kasnije, kada bi zemlja na njih bila bolje pripremljena.
Staljin bi, naravno, drugačije postupio i riješio ukrajinski problem bez obzira na cijenu. Neizbježno bi to vjerojatno dovelo do toga da bi velik broj Ukrajinaca završio u Sibiru! A stradalo bi i mnogo Rusa.
Ali Putin nije Staljin. On odvaguje ljudsku cijenu — kao i ljudske sposobnosti.
Procijenio je da se ljudi u Donbasu i Lugansku mogu sami braniti od Zapadnih Ukrajinaca uz ponešto pomoći tu i tamo, što se pokazalo točnim i dovelo do dvaju sporazuma iz Minska, koje su nacisti u Kijevu iskoristili za izgradnju najveće vojske NATO-a – ne da je ta vojska zapravo pripadala NATO-u, budući da Ukrajina nije članica NATO-a – nego u smislu da je Zapad opskrbljivao ukrajinske oružane snage, a savjetnici NATO-a davali su im savjete i usmjeravali ih.
Putinovo „odugovlačenje“ dalo je NATO-u vremena da pripremi Ukrajinu za rat. Ali je isto tako dalo Rusiji vremena da se pripremi.
Zapravo je dobro odabrao trenutak. Stalne provokacije sa Zapada tome su pomogle — ujedinjujući rusko javno mnijenje u potpori Kremlju.
Rusija je još uvijek 2022. godine, kada je poslala postrojbe u Donbas i Lugansk kako bi podržala njihovu neovisnost, što je bilo njihovo pravo prema Povelji UN-a, mogla poslati samo male ekspedicijske snage, koje su ipak uspjele izolirati Kijev i odvlačiti ukrajinske vojne resurse, što je dovelo do pada Mariupolja i sporazuma iz Istanbula 1. Zapadni izvori, naravno, pretjeruju u pogledu veličine ruskih snaga i umanjuju veličinu kijevskih snaga. Rusija se istodobno suočavala sa zapadnim sankcijama, razvijala svoje gospodarstvo i industriju te razvijala svoju vojsku.
Prvi napori 2022. stoga su doista bili „ekspedicijski“!
Putin je bio svjestan da je Zelenski vodio kampanju i pobijedio na izborima kao mirotvorac. Također je znao da neonacisti komičaru koji ima svrbež u nosu izdaju zapovijedi za djelovanje i da ih on posluša.
Ipak, ruski uspjesi početkom 2022. oslabili su banderiste. To ne znači da bi se stvari bez neposrednih makinacija MI6-a i Borisa Johnsona mogle odvijati drugačije – samo da bi se protuofenziva možda dogodila godinu dana kasnije. Putin je morao biti svjestan da se ciljevi denacifikacije i demilitarizacije ne mogu postići bez povratka ratu i pravom ratu sa Zapadom.
Istanbul je, međutim, bio koristan. Rusija je morala povući svoje snage iz područja oko Kijeva i susjedne regije kako bi se mogla suočiti sa sljedećim pokušajem Ukrajinaca, koji bi se nedvojbeno usmjerio prema jugu kako bi se osvetili za Mariupolj.
Demilitarizacija prethodi denacifikaciji i može se postići samo znatnim iscrpljivanjem, uništenjem čitavih vojski. Ukrajina je pretrpjela 2,58 milijuna žrtava.
Zapad procjenjuje ukrajinske gubitke od početka sukoba na 1,7–1,9 milijuna poginulih i oko milijun ranjenih. Ukupno 2,8 milijuna žrtava.
Broj će prije kraja ove godine premašiti 3 milijuna. Ipak, takav pokolj u očima povijesti mogao bi biti moralno opravdan samo ako vaš neprijatelj odbija mir, što Ukrajinci, naravno, čine. To je cijena mira. Tko je plaća? Nažalost, to je isprani rusofobni um stanovništva zapadne Ukrajine, koje danas zapravo čini manjinu ako gledamo Ukrajinu u cjelini.
Jedno od pitanja uvijek je bila etnička podjela ukrajinskih regija između područja kojima dominiraju neonacisti, proruskih područja poput bivših oblasti koje su sada ruske republike, kao i drugih područja poput Odese, te ruskogovorećih regija koje su uglavnom ambivalentne i apolitične te jednostavno idu za strujom, kao što su to nekoć činile u Sovjetskom Savezu.
Kao i u Čečeniji, Rusi u Ukrajini u slučaju vojne okupacije uvijek mogu očekivati terorističke aktivnosti. Čečeni su se naposljetku sami obračunali sa svojom ekstremističkom manjinom. Rusija stoga mora na neki način usmjeriti stanovništvo zapadne Ukrajine prema tome da se okrene protiv svojih vođa.
Lakše reći nego učiniti.
Banderisti su oduvijek njegovali kulturu nasilja i mržnje te su se oslanjali na poslušno stanovništvo koje, kao što sam rekao, ima sklonost jednostavno ići za strujom.
Ali sada stanovništvo zapadne Ukrajine čeka sumorna budućnost. S jedne strane, neonacisti regrutiraju svakoga koga mogu i bacaju ga u klaonicu. S druge strane, prisutna je očita i raširena korupcija. Istodobno, Rusi napadaju svu vojno povezanu infrastrukturu, koju je vlada u Kijevu integrirala s civilnom infrastrukturom.
To znači da obični ljudi u Kijevu i drugdje više ne mogu uživati u internetu. Suočeni su s nestancima struje. Police u supermarketima su prazne. Otvore slavinu, a iz nje ništa ne teče.
A svake noći ruske rakete i dronovi pogađaju objekte i skladišta, čak i u središtima gradova, a vlada nestašica goriva. Vlakovi ne voze. A dvije trećine stanovništva napustile su zemlju. Ne možeš jednostavno ići za strujom ako struje više nema. Da, energetska postrojenja danas se brže popravljaju. Ali uskoro će ponestati dijelova, zajedno sa svime ostalim.
S druge strane, preko Dnjepra i na jugu, u Donbasu i Lugansku te u druge dvije oblasti, osnivaju se deseci novih poduzeća, novac pritječe, a životni standard približava se ruskom standardu. Osim toga, ljudi u tim oblastima mogu govoriti kojim god jezikom žele i ispovijedati koju god vjeru žele. Imaju demokratske institucije. I nema novačenja.
Putin ustraje na tome da Rusi Ukrajince smatraju braćom i pokušava izbjeći civilne žrtve. Ali sada će, s novijim i boljim oružjem i strategijama, vojno slomiti neonaciste, što neizbježno znači da će civilna infrastruktura biti uništena.
Naravno, zna da će nacisti, kao i u Njemačkoj pred kraj Drugog svjetskog rata, pobjeći u zemlje poput SAD-a, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva.
Ne mislim da mu je to važno, sve dok nisu u Ukrajini ili na ruskim granicama.
Pravi rat možda, dakle, tek počinje.
