Dosta je bilo lažne povijesti! 1990. godine kad su plaćenici sva tri naroda isplanirali i pokrenuli raspad Jugoslavije kroz krvavi rat u isto to vrijeme ovi naši prevaranti su donijeli zakon koji će ih štititi da ne moraju odgovarati za predstojeću pljačku koju su planirali napraviti nad našom zemljom i našim narodom.

Sad bih voljela vidjeti koje opravdanje imaju ovi obožavatelji Tuđmana koji još i dan danas propagiraju da je on neki otac domovine. Tom ocu domovine nije smetao ovaj zakon. On i njegovi mafijaši za godinu dana poslali su hrvatsku mladež da gine dok su oni u sigurnosti i van fronta demontirali hrvatske tvornice u staro željezo. I kako svi znamo ta pljačka nije stala na hrvatskim tvornicama, naprotiv nastavila se u svim područjima državnog vlasništva koja su se mogla opljačkati. Ta pljačka traje i dan danas, komadanje i zadnjih hrvatskih ostataka i dalje se provodi.

Stoga, sve te stranke i strančice koje i dalje veličaju Tuđmana su izdajničke stranke koje su bazirane samo na širenju mržnje među narodima. Svrha toga je da narod nikad ne shvati da je ostao bez gaća. I nije takvima najveći grijeh njihova pljačka nego krv mladih momaka na njihovim rukama. Njima ne smeta krvavi novac, ali nama bi trebao smetati jer su našu braću žrtvovali za svoje džepove.

Stoga svi vi Tuđmanovci odbijte, prokuženi ste, hijene i izrodi! I nije Tuđman otac domovine nego naši hrvatski dragovoljci, svaki pojedinačno je hrvatski heroj i naš otac domovine.

Koliko znam zdravi i punoljetni Tuđmanovi sinovi nisu bili na frontu, a isto tako i sinovi ostalih pljačkaša također su svoje stražnjice grijali na kauču. Svi su oni bili na sigurnoj udaljenosti dok su naši momci ginuli i dok su naše žene, djeca i starci bili u strahu u podrumima dok su se granatirali hrvatski gradovi.

Ja sam propustila dvije godine srednje škole zbog granatiranja moga grada Zadra. Polagala sam samo ispite na kraju godine. Nisam išla na maturalno putovanje. Nisam se mogla družiti sa svojim vršnjacima. Zidovi podruma bili su mi svakodnevnica. Skoro svaku noć iskakala sam iz kreveta zbog uzbune za granatiranje. Nisam se bojala da ću ostati bez krova nad glavom, bojala sam se hoću li doživjeti sutra…

Molitve Bogu pred spavanje su mi bile ‘Ne dopusti Bože da ostanem bez ruku i nogu, neka radije umrem ako me zadesi najgore’. Ljubila sam i prašinu kad bi granatiranje počelo iznenada i kad bi se našla vani. Sjećam se zvukova gelera oko moje glave.

Sjećam se straha i neizvjesnosti hoće li Zadar pasti. Razmišljala sam ako do toga dođe da ću skočiti u more i plivati na pučinu jer me manje plašilo davljenje od toga da me neprijatelj dohvati.

Ovo je moja priča i svi mi koji smo živjeli u to doba imamo svoju gorku priču koja nam još tišti srca. Možda mi danas normalno funkcioniramo u društvu, ali naša svijest još proživljava te strašne dane.

Mi smo domoljubi, mi – običan narod koji je krvario dok se rađala naša domovina. Nikakav HDZ i Tuđman. Mi, narod, mi smo krvarili. Mi, narod, imamo svoje heroje koji su nas obranili.

U zelenoj odori, neiskvareni sanjari. To su naši pravi domoljubi i oci koji su srcima stvarali i ginuli za našu zemlju. Svatko tko njih stavi u drugi red po važnosti za mene je običan izdajnik, nitkov i smeće jer oni koji propagiraju krive heroje namjerno iskrivljuju činjenice i omalovažavaju naše prave domoljube. Dosta ste pisali krivu povijest, vrijeme vam ističe, dušmani!