Korumpirana i despotska Ukrajina nije vrijedna vođenja Trećeg svjetskog rata.
Činilo se prikladnim vidjeti ukrajinskog diktatora Volodimira Zelenskog na sprovodu senatora Lindseyja Grahama. Zelenskijeva operacija pranja novca u Kijevu bila je izravan uzrok Grahamove smrti. Da senator nije toliko predano radio na povećanju broja poginulih u Europi, danas bi još bio živ. Neki bi iz toga zasigurno mogli izvući pouku.
Znam da postoji mnoštvo pristaša Ukrajine koji ne mogu podnijeti nikakvu kritiku vojnog sukoba koji traje dulje od Drugoga svjetskog rata. Međutim, ovaj sukob nikada nisam smatrao ničim drugim nego građanskim ratom koji su britanski, europski i američki globalisti iskoristili iz financijskih i geopolitičkih razloga koji nemaju nikakve veze sa suverenošću Ukrajine.
Ukrajina nije članica Europske unije. Nije članica NATO-a. Ako beznačajni ukrajinski diktator želi ono što je ostalo od njegove zemlje pretvoriti u parkiralište, neka tako bude. Neka teret te ludosti padne na glavu komičara koji je svoju zemlju odveo na klaonicu i ostavit će je tek kao blijedu sjenu onoga što je nekoć bila. Kada rat napokon završi, multinacionalne investicijske kompanije pretvorit će krvoproliće u zaradu od obnove. Ukrajina će biti opljačkana i rasprodana u dijelovima. Stanovništvo će se raseliti u druge zemlje. Milijuni stranaca iz Azije, Afrike i s Bliskog istoka bit će naseljeni u Ukrajinu kako bi nadomjestili nedostatak radne snage u osiromašenoj preostaloj državi. Ukrajina više nikada neće izgledati isto. Budući povjesničari pitat će se kako je jednom komičaru bilo dopušteno uništiti čitavu naciju.
Nije kao da je ukrajinski narod imao mogućnost izbora. Izbori su otkazani. Javna kritika je zabranjena. Oporbene stranke su zabranjene. Čak su i crkvena bogoslužja zabranjena kada se kršćanske zajednice smatraju proruski nastrojenima. Činjenica da su milijuni Ukrajinaca u dobi za vojnu službu odbili sudjelovati u ratu – bijegom iz zemlje ili skrivanjem od okrutnih kijevskih novačitelja na ulicama – upućuje na to da ovaj sukob ne smatraju vrijednim prolijevanja vlastite krvi. Čini mi se proturječnim da Amerikanci, Britanci ili Europljani zahtijevaju od Ukrajinaca da žrtvuju svoje živote u ratu koji ne žele. Poginuti za Ukrajinu trebala bi biti odluka samih Ukrajinaca. Samo bi ukrajinski narod trebao odlučiti želi li se boriti ili tražiti mir.
Cijeli se ovaj sukob vrti oko područja uz granicu između Rusije i Ukrajine. Pogledaju li se rezultati izbora od ukrajinske neovisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, uočava se jasan obrazac: zapadne pokrajine dosljedno su glasovale za političke kandidate koji se smatraju sklonijima Europskoj uniji, dok su istočne pokrajine dosljedno glasovale za političke kandidate koji se smatraju sklonijima Ruskoj Federaciji. Ta je podjela uglavnom ostala u omjeru 80 prema 20 unutar dviju geografskih regija Ukrajine. U zapadnim područjima oko 80 % birača podupire jačanje političkih i gospodarskih veza s Europom. U istočnim područjima oko 80 % birača podupire jačanje političkih i gospodarskih veza s Rusijom. To je razumljivo jer istočna područja Ukrajine nastanjuju ljudi koji govore ruski, pohađaju bogoslužja na ruskom jeziku, čitaju ruske novine i dijele ruske običaje. U stvarnosti su teritorijalne granice moderne Ukrajine nakon 1991. godine spojile dvije politički i kulturno različite nacije.
Takve se stvari događaju. Poslijeratni sporazumi i realpolitika neprestano stvaraju nacionalne države koje dugoročno nisu održive. Bliski istok nalazi se u gotovo neprekidnom stanju sukoba još od Prvoga svjetskog rata, ponajprije zato što je Europa svoje bivše kolonije podijelila na umjetno stvorene države ispunjene kulturno različitim narodima čije su povijesne suprotnosti zajamčile stoljeće političkih revolucija, društvenih napetosti i regionalne nestabilnosti. Na sličan je način Čehoslovačka nastala nakon Prvoga svjetskog rata, nakon raspada Austro-Ugarske, a do kraja Hladnog rata mirno se podijelila na dvije suverene države – Češku i Slovačku. Nešto slično trebalo se dogoditi i s Ukrajinom.
Zvuči mi apsurdno slušati zagovornike rata u Ukrajini kako govore o „demokraciji“, „pravu na samoodređenje“ i „suverenitetu“. Već trideset godina stanovnici istočnih ukrajinskih pokrajina u omjeru od približno 80 prema 20 glasaju za približavanje Rusiji. Nakon što su 2014. godine antidemokratske snage državnim udarom svrgnule demokratski izabranog, proruski orijentiranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča – događaj koji je nazvan „Revolucija dostojanstva“ – stanovnici istočnih pokrajina pokušali su se odcijepiti od ukrajinske vlade koja je upravo svrgnula njihova izabranog predsjednika. Kijev je tim ljudima objavio rat i od tada ondje traje građanski rat.
Činjenica da su američki State Department, britanska obavještajna služba MI6 i Europska komisija podržali državni udar 2014. godine ne čini ga „demokratskim“. Stanovništvo istočnih područja glasovalo je za odcjepljenje od Ukrajine. Kijev i njegovi zapadni saveznici odbijaju tim ljudima dopustiti da sami odluče o svojoj budućnosti. Tvrdnja da je očuvanje teritorijalnih granica nezaobilazno obilježje nacionalnog suvereniteta predstavlja obmanu, osobito kada američki, britanski i europski globalisti već desetljećima otvaraju vlastite granice stranim doseljenicima.
Osim toga, diktator Zelenski izjavio je da, ako ikada ponovno dopusti održavanje izbora u Ukrajini, stanovnicima istočnih pokrajina neće biti dopušteno glasovati. Kandidatima koji se zalažu za Europsku uniju nedvojbeno će biti mnogo lakše pobjeđivati na budućim izborima ako se svim ljudima koji bi inače glasovali za proruske kandidate uskrati biračko pravo. No apsurdnost vođenja rata u ime „demokracije“, a istodobnog oduzimanja prava glasa biračima, pokazuje da se ovaj sukob nikada nije vodio radi očuvanja prava Ukrajinaca na samoodređenje. Diktator odbija održati izbore. A ako ih ipak održi, smiju li tada glasovati samo njegovi pristaše? Ljudi umiru zbog ukrajinske korupcije i ukrajinske tiranije.
Ovaj rat nije rat za „demokraciju“. Nije riječ o nacionalnom „suverenitetu“. Ne vodi se radi zaštite male Ukrajine od „ničim izazvane invazije“ velike i zle Rusije. Kada bi se doista radilo o bilo čemu od toga, odgovorni bi čelnici barem nastojali spriječiti da uzvratni napadi prerastu u Treći svjetski rat između nuklearnih sila. Umjesto toga, čini se da zapadni globalisti priželjkuju rat između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država.
Prošlog prosinca glavni tajnik NATO-a Mark Rutte pozvao je države članice da se pripreme za mogući rat s Rusijom. Otprilike u isto vrijeme pojedini američki obavještajni dužnosnici plasirali su medijima tvrdnje da ruski predsjednik Vladimir Putin planira napasti cijelu Europu.
