Marandi upozorava Izrael da su se pravila ratovanja upravo promijenila.
U intervjuu, Seyed Mohammad Marandi oslikava regiju u kojoj su se strateška pravila dramatično promijenila. Njegova središnja poruka je da Iran više ne čeka da Izrael, SAD ili njihovi regionalni saveznici stvore činjenice na terenu. Teheran se sada vidi u novoj fazi rata – i ta nova faza više se ne tiče samog Irana, već i Libanona, Hezbollaha, Jemena i cijele Osovine otpora.
Marandi započinje s nedavnim noćnim događajima u Perzijskom zaljevu. Prema njegovim riječima, nekoliko tankera s naftom pokušalo je proći kroz Hormuški tjesnac bez iranskog odobrenja. Bili su upozoreni, ali nisu reagirali. Jedan od tankera potom je pogođen iranskom raketom, nakon čega su se ostali brodovi vratili. Kasnije su SAD napale komunikacijski toranj na otoku Qeshm, a zatim i luku u Siriku. Iranski odgovor usmjeren je na američke lokacije u Kuvajtu i Bahreinu, a Marandi pretpostavlja da je pogođena i američka Peta flota u Bahreinu.
Za Marandija je ključna stvar da američki i zapadni mediji sustavno iskrivljuju situaciju. Washington od početka rata tvrdi da su iranske rakete i dronovi presretnuti ili da nisu prouzročili nikakvu štetu. To je, prema Marandiju, propaganda. Iran precizno pogađa svoje ciljeve, a Sjedinjene Države samo pokušavaju prikriti vlastite gubitke i ranjivost svojih baza.
Marandi posebno kritizira izvješća zapadnih medija u kojima se tvrdi da su SAD tajno dovele desetke brodova iz Perzijskog zaljeva kroz Hormuški tjesnac. Smatra da je taj izvještaj čista izmišljotina. Da je 40 ili 70 brodova doista prošlo kroz tjesnac, mediji poput New York Timesa ili Wall Street Journala mogli su ih imenovati. Budući da se to nije dogodilo, vjeruje da je tvrdnja dio psihološke operacije smirivanja cijena nafte i tržišta roba.
Marandijev zaključak je jasan: SAD do sada nije uspio ukloniti brodove iz Perzijskog zaljeva bez iranskog pristanka. Svaki pokušaj će propasti sve dok Teheran to ne dopusti. A svaki američki napad će se suočiti s oštrijim iranskim odgovorom.
Prema Marandijevoj procjeni, Iran je danas u jačem vojnom položaju nego prije rata. Broj modernih projektila se povećao, a stariji projektili se ponekad namjerno ispaljuju kako bi se ispraznile zalihe i napravilo mjesta za novije sustave. Mogućnosti dronova također su porasle i kvantitativno i kvalitativno. Iran radi na većoj preciznosti, poboljšanim sposobnostima prodiranja protiv sustava protuzračne obrane i daljnjem razvoju svojih podzemnih raketnih baza.
Marandi također ukazuje na važnu taktičku komponentu: mamce. SAD i Izrael bombardirali su tisuće iranskih mamaca, potrošivši pritom milijarde. Kineski mamci, posebno, očito su toliko učinkoviti da ih zapadne snage jedva razlikuju od stvarnih ciljeva. Za Marandija je to znak da Iran ne samo vojno iscrpljuje svog protivnika, već i psihološki i ekonomski.
Po njegovom mišljenju, sljedeća faza eskalacije bit će dostignuta mnogo brže nego prije. Iran sljedeći put neće reagirati sporo, već će se brzo penjati na ljestvici eskalacije. Isto vrijedi i za njegove regionalne saveznike, posebno Jemen. Jemenske snage iskoristile su mirnija razdoblja za proširenje svojih raketnih i bespilotnih kapaciteta. Po Marandijevoj procjeni, Jemen će igrati znatno veću ulogu u sljedećem velikom sukobu.
Istovremeno, Marandi smatra da Donald Trump trenutno ne želi izravnu vojnu eskalaciju. Ističe da SAD nisu dalje reagirale nakon nedavnih iranskih uzvratnih udara. Trump je postao oprezniji – i u svojoj retorici i u vojnim akcijama na terenu. No, Marandi ostaje skeptičan: Nije jasno hoće li ta suzdržanost potrajati, jer bi situacija u Libanonu mogla postati novi katalizator u bilo kojem trenutku.
Upravo je to srž razgovora.
Marandi Libanon vidi kao ključnu novu frontu. Izrael je ubio visokorangiranog libanonskog časnika i dva pratitelja – neposredno nakon što se libanonski predsjednik usprotivio Iranu i otporu. Za Marandija, ovaj incident pokazuje slabost i poniženje libanonskog vodstva. Napravili su političke ustupke Izraelu, vodili izravne pregovore i suprotstavili se Teheranu – a zauzvrat nisu dobili ništa osim daljnjih izraelskih napada.
Njegova kritika sadašnjeg libanonskog vodstva je brutalna. Prema Marandiju, predsjednik i premijer imaju manji interes za zaštitu Libanona od samog Irana. Postavile su ih strane sile, nemaju široku političku bazu i djeluju kao posrednici Washingtona i regionalnih zaljevskih monarhija.
Marandijeva optužba da libanonsko vodstvo sprječava šijitske izbjeglice da pobjegnu iz zona otpora u druge dijelove zemlje posebno je ozbiljna. Zapadna veleposlanstva, zapadne nevladine organizacije, zemlje Perzijskog zaljeva, Saudijska Arabija, Katar i njihovi lokalni saveznici navodno surađuju kako bi zadržali pristaše otpora u određenim područjima. Pomoć iz Irana i Iraka se blokira – ne vojna pomoć, već humanitarna pomoć. Prema Marandiju, to je namijenjeno slamanju morala baze otpora.
Ovo je jedna od najtežih optužbi u razgovoru: Protivnici otpora u Libanonu nisu samo htjeli oslabiti Hezbollah, već i poniziti, izolirati i izgladnjivati njegovu društvenu bazu.
Marandi stoga libanonsko vodstvo naziva kolaboracionistima. Tvrdi da su djelovali protiv ustava održavajući izravne razgovore s Izraelom i učinkovito poticali izraelsku stranu da prekrši primirje. Iran je, s druge strane, navodno pokušao prisiliti na prekid vatre i izraelsko povlačenje.
Iz Marandijeve perspektive, ovo otkriva novu stratešku stvarnost: Iran nije spreman prihvatiti sporazum koji isključuje Libanon. Prema njemu, SAD bi bio spreman prekinuti rat da je Iran napustio Libanon. Ali Teheran je to odbio. Iran kaže: Nema sporazuma bez Libanona.
Marandi time izravno proturječi tvrdnji da Iran koristi Hezbollah kao pregovarački adut. Za njega vrijedi upravo suprotno: Iran bi lakše mogao osigurati dogovor ako bi žrtvovao Libanon. Činjenica da Teheran to ne čini pokazuje da Hezbollah i Libanon nisu samo taktičke karte u igri, već sastavni dijelovi iranske strateške sigurnosne arhitekture.
Ključna rečenica razgovora u biti glasi: Prvi put od Iranske revolucije, Teheran otvoreno kaže da će napad na Libanon ili na Hezbollah izazvati iranski odgovor.
Prema Marandiju, ovo je povijesna promjena.
Do sada je pravilo bilo: ako Izrael napadne Iran, Iran odgovara.
Nova formula sada glasi: Ako Izrael napadne Libanon, Iran također može odgovoriti.
Prema Marandiju, Teheran je time promijenio pravila. Libanon više nije samo lokalno bojno polje između Izraela i Hezbollaha. Postaje dio regionalne doktrine odvraćanja. Izrael bi trebao shvatiti da napadi na Bejrut, južni Libanon ili strukturu otpora više neće proći nekažnjeno od strane Irana.
Marandi također povezuje ovaj razvoj događaja sa Sirijom. Tvrdi da Iran nije djelovao iz simpatija prema Basharu al-Assadu, već zato što je rušenje Sirije bilo dio operacije koju je vodila CIA, odobrene pod Obamom i podržane od strane zapadnih obavještajnih agencija, Katara, Saudijske Arabije i tisuća stranih boraca. Cilj je, tvrdi, bio uništiti Siriju, razbiti Osovinu otpora i strateški ojačati Izrael.
Za Marandija, rat protiv Sirije stoga nije bio unutarnji ustanak, već imperijalni rat prikriven kao sektaštvo. Oni koji su ga opravdavali vjerskim ili sektaškim razlozima u konačnici su djelovali u interesu Izraela. Činjenica da je Netanyahu smatrao uništenje Sirije uspjehom potvrđuje upravo ovu analizu.
Danas, tvrdi Marandi, nova sirijska stvarnost radi na zatvaranju granice s Libanonom, čime se slabi Hezbollah. Istodobno, bivši pristaše sirijskog rata na Zapadu šute jer znaju da je njihova prošla uloga pridonijela trenutnom slabljenju otpora.
Marandi zatim proširuje svoju analizu na cijelu regiju. SAD su koristile svoje regionalne posrednike protiv Irana, Libanona, Sirije i Jemena. Zemlje Perzijskog zaljeva osigurale su američke baze kada je Jemen bombardiran. Također su odigrale ulogu kada je Izrael napao Iran uz punu američku podršku. Bez SAD-a, tvrdi Marandi, Izrael ne bi izdržao ni dvanaest dana.
Iz toga izvodi jednostavan zaključak: svatko tko vjeruje da libanonske vlasti ili zaljevski režimi djeluju neovisno je naivan. Oni su dio regionalne strukture koju SAD i NATO koriste u interesu Izraela.
Marandijevo središnje upozorenje dolazi na kraju: Iran je promijenio pravila.
Izrael više ne može automatski tretirati Libanon kao izolirano bojno polje. SAD više ne može pretpostavljati da su njegove baze u Perzijskom zaljevu nedodirljive. Zaljevske monarhije više ne mogu biti sigurne da će njihova suradnja s Washingtonom biti bez posljedica. A libanonsko vodstvo više ne može tvrditi da brani nacionalne interese kada, po Marandijevom mišljenju, zapravo podržava izraelske i američke ciljeve.
Dijelimo li Marandijev stav ili ne – njegova izjava je geopolitički značajna.
Iran signalizira da proširuje svoje regionalno odvraćanje. Libanon postaje lakmus test. Ako Izrael dodatno eskalira, Teheran bi mogao uzvratiti. A ako Washington intervenira, sukob bi se mogao proširiti iz Perzijskog zaljeva preko Bahreina, Kuvajta i Jemena do istočnog Mediterana.
Marandijeva poruka Izraelu je nedvosmislena:
Stari poredak, u kojem Izrael napada, a drugi samo prosvjeduju, je završen.
Novi poredak je: Tko god napadne Libanon riskira odgovor Irana.
